Friday 30 December 2016

Slobodan Maldini: Urbanistički monstrumi, Večernje novosti, 30. decembar 2016.



Dnevnik zabluda

Urbanistički monstrumi

Piše Slobodan Maldini

U savremenom urbanizmu prisutna je pojava gde se novoprojektovane strukture nameću istorijski formiranom urbanom tkivu svojom koncepcijom, oblikovanjem i dimenzijama. Često nazvane urbanistički monstrumi, one razbijaju gradsko tkivo, uništavaju istorijski karakter i duh, razaraju prostor do te mere da prestaje da bude nosilac humanih vrednosti. Sve ono što je vekovima građeno i taloženo: istorija, kultura, tradicija, prestaje da postoji u prostoru zaposednutom od savremenih urbanističkih monstruma. Ovi gradski prostori su patogeni, nepodnošljivi za život, rad ili druge aktivnosti. Primere urbanističkih monstruma sadrže mnogi gradovi, pa i naša prestonica.

O aktuelnom slučaju koji će izmeniti strukturu istorijskog jezgra Beograda, Beogradu na vodi, nedavno je objavljen tekst u magazinu Forbs. Tu se navodi da je ovaj megalomanski projekat, kvalifikovan od nacionalnog značaja, zaobišao birokratske prepreke kao što je javni konkurs u Srbiji, da nije bilo postupka javne licitacije, a da su zbog njega čak promenjeni neki zakoni. Zbog svega, projekat nije dobro primljen od velikog dela stanovništva. Iako je povodom planova gradnje postojala reakcija stručne javnosti, ona je ignorisana i nije uticala na njegovu realizaciju.

O drugom projektu, megalomanskom i neprimerenom tržnom centru na kraju Knez Mihailove ulice (na slici) koji iz korena menja urbanistički karakter istorijskog jezgra Beograda, struka nije raspravljala. Paradoksalno, njegovu kritiku nedavno je izneo filmski režiser Goran Marković. On je prekinuo ćutanje arhitekata i urbanista i progovorio o tabu temi o kojoj do sada nijednu reč nisu rekli odgovorni za projekat: Zavod za zaštitu spomenika kulture i Urbanistički zavod, pa čak ni Akademija arhitekture. Tu građevinu Marković opisuje kao "monstruma koji napreduje u srcu starog dela grada... širi se kao tumor među oronulim kućama koje predstavljaju kulturnu baštinu, prošlost ovog naselja starog nekoliko milenijuma. To je nezgrapna, pretenciozna, agresivna građevina koja preti onome što je suština Beograda."


Ne iznenađuje da kritiku tržnog centra kod Knez Mihailove izriče poznati režiser, ali zabrinjavajuće je decenijsko ćutanje naših najznačajnijih predstavnika arhitektonske struke po tom projektu. Među inicijatorima peticija protiv Beograda na vodi je i sam autor ovog centra, koji do danas nije javno spomenuo svoj projekat u Knez Mihailovoj. Da li to znači da u našoj arhitekturi postoje tabu teme, autori i objekti o kojima se ne raspravlja? Kao biznis, arhitektura je uticajna koliko i politika, a posledice neslaganja ili kritikovanja tabu tema pogubne su za one koji su izvan "sistema". Ali, izgleda da je lakše i bezbolnije graktati na Beograd na vodi koji su projektovali stranci, nego kritički reagovati na zablude moćnih arhitekata u sopstvenim redovima.

Friday 23 December 2016

Slobodan Maldini: Banalije pod Kalemegdanom, Večernje novosti, 23. decembra 2016.



Dnevnik zabluda

Banalije pod Kalemegdanom

Piše Slobodan Maldini

Nedavno su završeni i javnosti predstavljeni konačni projekti "Mosta na Kalemegdanu". Ovu pešačku pasarelu sa skulpturom na vrhu oblikovali su britanski skulptor apstraktnog pravca Ričard Dikon i beogradski vajar i crtač, kandidat za akademika SANU Mrđan Bajić.  Ovaj projekat dvojica umetnika započeli su još 2007, naredne godine dobili su sredstva za izradu projekta mosta, a 2009. Beograd je finansirao realizaciju njihove izložbe pod nazivom "Most na Kalemegdanu". Proteklog leta grad Beograd je usvojio funkcionalno rešenje dvojice skulptora.

Kalemegdan je istorijsko jezgro Beograda, njegov najznačajniji kulturno-istorijski kompleks. Na području ovog gradskog parka predstavljena su dela naših najpoznatijih vajara, među kojima su: Spomenik zahvalnosti Francuskoj i "Pobednik" Ivana Meštrovića, "Ribar" Simeona Roksandića, "Buđenje" Dragomira Arambašića, Spomenik despotu Stefanu Lazareviću Nebojše Mitrića i mnogi drugi. Upravo zbog značaja Kalemegdana, svako novo skulptorsko delo na ovom istorijskom području treba dobro analizirati, pa tako i nov most-skulpturu dvojice savremenih umetnika. Međutim, bilo kakva analiza, čak i slika "na prvi pogled" novog "mosta" pod Kalemegdanom, daje porazne rezultate.

Odavno nešto ovako ružno nije viđeno u našoj savremenoj arhitekturi i vajarstvu. Pre svega, nemoguće je zaključiti da li se radi o skulpturi, arhitekturi ili o još jednom objektu iz palete urbanog inventara. Kao skulptura, ona ne sadrži jasno izrečen stav autora. Nema ni bilo kakvu poruku. Kao arhitektura, nema funciju, jer je apsurdnih i nejasnih upotrebnih oblika, nedefinisane koncepcije, neupotrebljiva. Kao urbani inventar, daleko je od prihvatljivih i u svetu poznatih urbanističkih rešenja. Ova čudna naprava sadrži odbojne materijale koji su primenljivi u industrijskoj, ali ne i u umetničkoj arhitekturi. Sirova, teška, likovno loša, zakrivljena betonska pasarela postavljena je na skelu od gvozdenih štapova koja je viđena u toku gradnje, ali je umetnički neprihvatljiva na kulturno-istorijski značajnoj lokaciji.

Spajanje funkcije pešačkog mosta i skulpture teško da može da dovede do estetski prihvatljivog rezultata. Postavljanje skulpture na vrh liftovske konstrukcije krajnje je neuobičajen način izražavanja i predstavlja suvišan likovni motiv. Nasuprot mogućoj ideji složene skulptorsko-arhitektonske kompozicije koja će svojim jedinstvenim oblikom obavljati funkciju mosta, nepotrebno je napravljena skalamerija u kojoj je skulptura sadržana na liftovskoj kućici kao postamentu, a pešačka pasarela data vijugavim oblikom koji nema funkcionalno logično niti estetsko likovno opravdanje. Bez obzira na različitosti koncepcija u savremenoj skulpturi, teško je prihvatljivo rešenje koje nije ni arhitektura ni skulptura, niti ima jasno izražene funkcionalne karakteristike.



Friday 16 December 2016

Slobodan Maldini: Ulična pornografija i simboli



Dnevnik zabluda

Ulična pornografija i simboli

Piše Slobodan Maldini

Već nekoliko meseci na beogradskim bilbordima traje kampanja reklamiranja ženskog intimnog rublja. U svrhu promocije upotrebljene su modne fotografije na kojima su predstavljene manekenke odevene u oskudno i erotski izazovno donje rublje. U zemlji u kojoj je nametnuto pravilo da pre emitovanja televizijskog programa gledaoci budu obavešteni o njegovoj prikladnosti za mlađi uzrast, postavljeni su seksualno eksplicitni bilbordi. Na javnim i prometnim mestima - autobuskim stanicama, u blizini škola, čak dečjih vrtića - prolaznicima nude ženski erotski donji veš obnažene manekenke. Lično možda nemam ništa protiv erotike pa čak i uzdržane, stilizovane pornografije, pa i u reklami, ali svakako se protivim nametanju "mekog" pornografski uznemirujućeg sadržaja maloj deci i drugima, na javnim mestima. Međutim, ovo nije izuzetak.

U cilju beskrupuloznog i neprimerenog reklamiranja, već smo na ulicama naših gradova videli reklame koje uveliko upotrebljavaju erotiku, na samoj ivici pornografije. Tokom devedesetih pažnju je privukla reklama za automobilske gume na kojoj naga žena šireći noge pravi špagu dodirujući pod, što je trebalo da asocira na dobro prianjanje pneumatika za podlogu. Na drugoj fotografiji naga žena liže automobil, reklamirajući kupovinu motornog vozila na "lizing". Reklame na ivici neukusa, kiča i pornografije odavno su prisutne i poznate kod nas. Međutim, postoje mnogo ozbiljnije interpretacije pojedinih simbola koje, iako nisu šire poznate, često su mnogostruko značajnije od ulične pornografije.

Sumnjam da je pivopijama koji se časte čuvenim apatinskim "Jelenom", poznata sledeća interpretacija ovog brenda. Naime, zaštitni znak - jelen koji se nalazi na bocama istoimenog piva iz Bačke - ima neverovatnu izvornu sličnost sa nacističkim amblemom. Jelen je bio simbol 31. dobrovoljačke SS divizije, poznate i kao "Bačka", formirane 1944. od Nemaca, bačkih Mađara i folksdojčera. I dok su amblem sa jelenom nosili nacistički vojnici na uniformi, danas je on, u neznatno izmenjenom obliku zaštitnog znaka piva, simbol muškosti i snage.


Da je nesrećni graditelj Bogdan Bogdanović kada je projektovao svoj čuveni "Cvet" u Jasenovcu pomislio kakva će biti njegova simbolička interpretacija, svakako bi oblikovao drugačiji spomenik. Ogroman betonski cvet koji je "iznikao" na stratištu koncentracionog logora vrlo brzo po izgradnji interpretiran je kao gigantsko trodimenzionalno slovo "U", ustaški simbol krvnika tog stratišta. Ova interpretacija pretočena je čak u suvenir Muzeja logora, kao značka na kojoj je Bogdanovićev cvet dizajniran tako da direktno liči na slovo "U". Konačno, među više od 2.000 spomenika koji su tokom poslednjeg rata srušeni u Hrvatskoj, spomenik u Jasenovcu je redak preživeli, moguće upravo zbog ove pogrešne interpretacije.

Friday 9 December 2016

Slobodan Maldini: Šminkeri i inženjeri




Dnevnik zabluda

Šminkeri i inženjeri

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je nikla nova zgrada neposredno pored Kalemegdanskog parka, u Pariskoj ulici br. 8 (na slici, desno). Iako je arhitekta izradio likovno prihvatljiv objekat (levo), idejno rešenje je tokom gradnje pretvoreno u arhitekturu nedostojnu istorijskog konteksta. Novi objekat je sirov, estetike primerene beogradskim predgrađima, a ne zaštićenoj zoni Kosančićevog venca. Zgrada otvara pitanja narušene kompetencije i autoriteta arhitekata.

Opšte mišljenje da je arhitektura u Srbiji "šminka" potvrđuje program fakulteta arhitekture, iz kojeg su izbačeni inženjerski predmeti. Tako na primer, studenti se oslanjaju na znanje geometrije stečeno u srednjoj školi, jer ovaj predmet ne postoji na studijama arhitekture. Svoje nepoznavanje geometrije, matematike, statike, mehanike, fundiranja, konstruktivnih sistema, novopečeni arhitekti nadoknađuju računarskim vizuelnim poštapalicama i lošim primerima na internetu koje kopiraju. Današnja arhitektura svela se na osećaj "dobrog" i "lošeg"ukusa, a na arhitekti je da se opredeli za grafički dizajn nekog arhitektonskog objekta za koji smatra da je dobar. U svetu su ovi "šminkeri" odavno nazvani dekoraterima i bave se primenom materijala, boja i dezena u prostoru. Međutim, mladi arhitekti u Srbiji i dalje žive u iluziji da su inženjeri, bez obzira što ne poseduju znanje da izračunaju statiku zgrada, proračun konstrukcije, fundiranja ili termičke izolacije. Mnogi među njima i ne znaju šta je biti inženjer i ovo visokotehničko obrazovanje zamenjuju za inženjersku titulu koja je u samo njihovoj svesti dodeljena arhitekti. U ovoj zabludi pomaže im Inženjerska komora, u čijem sastavu veliki procenat članova čine arhitekti - neinženjeri. Među pripadnicima komore su i urbanisti koji, izuzev saobraćajnih inženjera, nemaju tehničko inženjersko obrazovanje.

Danas zgrade projektuju nepismeni ali "sveznajući" investitori sa ubeđenim ali neškolovanim inženjerima. Radi se o stvari ukusa, o čemu arbitriraju baš svi, ali završnu reč po pravilu daju investitori, a u Srbiji i nekompetentni političari. Kada sam pre više godina projektovao stambenu zgradu u Novom Sadu, moj projekat je u ime naručioca ocenila njegova sekretarica, pretpostavljam zbog njenog "osećaja za estetiku". Prvo je "očistila" fasadu od "prevelikih" prozora, a zadim se okomila na osnove. Smanjila je širine hodnika kao "nepotrebno luksuzne". Kada je počela da iz projekta izbacuje vrata, upitao sam zbog čega to radi. Odgovorila mi je "da su skupa". Na moje pitanje "zar su skupa vrata koja oni uvoze iz Kine za 20 evra?" odgovorila je da ih oni u Srbiji prodaju skupo, po 200 evra. Bio je to moj poslednji kontakt sa tim investitorem i mojim projektom.


Ali, vratimo se objektu na Kalemegdanu. Šta uraditi? Poslušati struku, srušiti ruglo i privesti ga originalnom arhitektonskom rešenju.

Friday 2 December 2016

Slobodan Maldini: Prekopavanje, Večernje novosti, 2. decembar 2016.



Dnevnik zabluda

Prekopavanje

Piše Slobodan Maldini

Zbog početka radova na rekonstrukciji beogradskog čvorišta Slavija, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka Dimitrija Tucovića koji su se nalazili u njegovom središtu. Ovaj vođa socijalističkog pokreta koji je poginuo 1914. u Kolubarskoj bici, sahranjivan je čak šest puta, počev od mesta pod hrastom na bojištu, potom lokalnom groblju, vojničkom groblju u Lazarevcu, u Crkvi  Svetog Dimitrija u Lazarevcu i na beogradskom trgu Slavija, odakle je prenet na Novo Groblje. Protiv ovog "prekopavanja" digli su glas građani smatrajući da je izvršeno na nečuven i ljudski nedostojan način. Tucovićevi potomci zatražili su da se posmrtni ostaci i bista velikana, poštujući odgovarajuću proceduru, prenesu u njegovo rodno selo Gostinje, na šta su nadležni ostali gluvi. Međutim, Tucović nije jedini koji  je doživeo zlu sudbinu "prekopavanja".

U toku je kampanja Srpske pravoslavne crkve za dobijanje saglasnosti države da urna sa pepelom Tesle, pohranjena voljom samog naučnika u beogradskom Muzeju Nikole Tesle, bude premeštena u portu Hrama Svetog Save. Tražeći razlog za izmeštanje urne crkva je proglasila satanističkim obredom intervju sa stranim gitaristom u muzeju, pored Tesline urne. Niko do tada nije doveo u vezu Teslu i satanizam. Ali, biografski detalji velikana ne govore u prilog njegovoj jakoj vezi sa crkvom. Poznavalac vedičke filozofije, blizak hinduizmu, zagovornik vegetarijanstva, Tesla je upotrebljavao sanskritsku terminologiju kao što su "akaša" i "prana" da objasni izvor, postojanje i sastav materije. Prijatelj sa ocem preporoda hinduizma Svamijem Vivekanandom, živeo je pod uticajem vedičke kosmologije i filozofije, nazvavši neke svoje pronalaske sanskritskim imenima. 1895. pokušao je sa Vivekanandom da naučno dokaže hinduističku istinu da sila i materija mogu biti svedene na potencijalnu energiju. Sa ovim guruom, Tesla je 1897. u Čikagu učestvovao na zasedanju Svetskog parlamenta religija (na slici: u sredini i desno).

Urna sa pepelom drugog velikana, arhitekte Bogdana Bogdanovića, nije izazvala pažnju. Nakon što je preminuo u Beču, graditeljevi posmrtni ostaci upućeni u Srbiju ležali su u beogradskoj pošti čak tri meseca, čekajući da ih neko podigne. Na inicijativu Bogdanovićevih učenika, urna je preuzeta i pohranjena u provizorno mesto podno njegovog spomenika Jevrejskim žrtvama fašizma na Jevrejskom groblju u Beogradu. Bogdanović nije želeo pompu, a društvo mu je nije pružilo. Kada sam radio profesorovu biografiju za Srpsku enciklopediju, osporen je i izbačen deo teksta u kojem pišem da je Bogdanović napustio članstvo u SANU. O napuštanju Akademije on sam je rekao: "Pretpostavljam da bih mogao da izađem iz manastira, sa malo sreće možda bih mogao da pobegnem, da sam žensko, i iz kupleraja na Bliskom istoku, a iz Akademije ne mogu, zato što iz nje niko nije izašao."



Friday 25 November 2016

Slobodan Maldini: Mudri urbanista, Večernje novosti, 25. novembar 2016.



Dnevnik zabluda

Mudri urbanista

Piše Slobodan Maldini

U Beogradu je nedavno boravio danski urbanista Jan Gel, promovišući knjigu "Gradovi za ljude". Bio je gost Beograda i 2009, kada je sa "Lukom Beograd" ugovarao urbanistički projekat gradskog dunavskog priobalja. Ovaj put, Gel sa gradskim vlastima dogovara uređenje novobeogradske dunavske obale i rekonstrukciju Parka prijateljstva koji se nalazi u blizini Muzeja savremene umetnosti na Ušću. Danski arhitekta je beogradskim čelinicima uputio nekoliko "mudrih" saveta. Predloživši da se Beograd u razvoju saobraćaja ugleda na dansku prestonicu, on je ukazao na neophodnost uvođenja bicikla kao prevoznog sredstva. U Kopenhagenu čak 80% stanovnika ide na posao ili školu biciklom. Da bi Beograd unapredio gradski saobraćaj, treba sa ulica da protera automobile. Prema Gelu, potrebno je drastično smanjiti broj postojećih parkinga i garaža, a za ulazak kolima u centar Beograd treba da naplaćuje 10 evra po vozilu, kao što čine London i Singapur. Predlaže da bude povećana cena goriva čak 10 puta (!), a "dobro bi bilo drastično povećati i cene automobila". Na ovaj način, "mudri" urbanista tvrdi da će Beograd rešiti svoje saobraćajne probleme. Međutim, kako Kopenhagen živi nakon što je proterao automobile?

Danska prestonica danas je suočena sa problemima koji su nastali nakon uvođenja velikog broja biciklista u gradski saobraćaj. Bez obzira što je izgradio mrežu biciklističkih saobraćajnica širokih i po 3 metra, Kopenhagen se bori sa teško rešivim problemom biciklističkog saobraćajnog kolapsa. Vožnja bicikla u ovom gradu daleko je od sigurne i ugodne, ona je zastrašujuća za veliki deo stanovnika. Za vreme špica biciklističke staze su zagušene, što je dovelo do sve agresivnije vožnje i stvorilo neprijateljsko okruženje za manje vešte bicikliste. Vožnja biciklom u ovom gradu je frustrirajuća i nebezbedna. Suočivši se sa ovim problemom, Kopenhagen traži rešenje u izgradnji tzv. "biciklističkih autoputeva", na kojima će biciklisti moći da voze brzo. Pokušava i sa uvođenjem signalizacije koja bi stvarala "zeleni talas" za bicikliste. Posle svega, grad se ipak vraća metrou i gradskoj železnici, povećanju broja autobusa i razvoju lakog gradskog tramvaja, što ne pominje "mudri" danski urbanista.


Gel ne uzima u obzir da je konfiguracija Beograda brdovita i da na primer biciklom nije moguće popeti se Balkanskom ulicom. Takođe, on ne zna da je ovo grad starih ljudi, koji često ne mogu da izađu iz svojih stanova za vreme dok im je lift pokvaren, a kamoli da voze bicikle. Ako im dignemo cenu goriva 10 puta, oni neće moći da voze ni automobile. Iako praktični, kod Sava centra i danas gradski bicikli na električni pogon uzalud čekaju vozače, ali ih nema. Jer, Beograd nije Kopenhagen, niti kineski gradovi gde su biciklisti tradicionalni po prirodi stvari, a ne po savetima stranih urbanista. (Na fotografiji: bicikli u Kopenhagenu)

Friday 18 November 2016

Slobodan Maldini: Paralelni svetovi, Večernje novosti, 18. novembar 2016.



Dnevnik zabluda

Paralelni svetovi

Piše Slobodan Maldini

Nedavno sam preko interneta prodao primerak svoje "Enciklopedije arhitekture" beogradskom bibliofilu. Kada sam mu odneo knjigu, pohvalio mi se da poseduje biblioteku od 60.000 knjiga, jednu od najvećih kod nas. Njen najvredniji deo su predratna izdanja, među kojima i mnoga veoma retka. Međutim, ovaj osamdesetogodišnjak mi se požalio da je ulažući ceo život u knjige izgubio veliku materijalnu vrednost. Jer, danas knjige nisu na ceni, a bibliofilske kolekcije mnogi procenjuju po vrednosti stare hartije. Sutradan sam sreo prijatelja, poznatog izdavača knjiga iz oblasti arhitekture i kulture. Požalio mi se da je, nervirajući se na nedavno održanom Sajmu knjiga, izgubio vid na jedno oko. Naime, ovogodišnji sajam pratila je opsežna akcija finansijske policije koja je zbog fiskalnih kasa zatvorila brojne sajamske štandove. Zbog toga, stotine malih izdavača završiće godinu sa rupama u budžetu, istrošivši se jer su zakupili sajamski prostor po astronomskim cenama, ne ostvarivši promet. I dok je Beogradski sajam - paralelni svet u odnosu na svet kulture - na grbači izdavača inkasirao milione evra za nekoliko dana trajanja ovog vašara kulture, mali izdavači su zabrinuti za svoju budućnost. Jer, samo onaj koji radi u izdavaštvu zna koliko je danas teško i skupo napraviti, prodati knjigu i povratiti uloženo, posebno u vreme kada tiraži broje svega par stotina primeraka.

Sigurno isplativa su ona izdanja u koja ulaže država. A u takvom, idealnom svetu izdavaštva, često nikoga nije briga za sadržaj onoga što se objavljuje. Tako je nedavno beogradski Arhitektonski fakultet objavio knjigu o ličnostima zaslužnim za razvoj nastave na fakultetu tokom proteklih 170 godina. U ovoj šturoj ali skupoj brošuri pojavljuju se i neki predstavnici drugog, paralelnog  sveta, koji ne pripada arhitekturi. Tu su objavljene biografije i  onih koji su upisali fakultet ali ga nisu studirali ili onih koji se ne bave arhitekturom, već su poznati u svetu panka, roka i drugih zanimanja.  Možda je dobro što su u knjizi prisutni poznati muzičari poput pokojne Margite Stefanović ili ostarelog pankera Predraga Vraneševića, iako oni nemaju veze sa nastavom na ovom fakultetu. Međutim, ono što smeta je što priređivači knjige pokušavaju da u svoj akademski svet uvedu vanakademske ličnosti koje su postale slavne upravo na otporu prema akademskim tokovima kulture. Svima je jasno da se tu radi o dva potpuno izdvojena, nespojiva, paralelna sveta. Sa jedne strane je svet onih koji "u nedostatku hleba jedu kolače" a sa druge je svet onih buntovnih, koji su često primorani da žive i bez hleba. Zbog toga, iznenađuje pojava "društvenih otpadnika" među akademskom elitom. Jer, oni koji danas veličaju sebe kroz svet Margite, nisu bili zainteresovani za njega kada je na primer, ona umirala u domu, na dnu društvene lestvice.



Friday 11 November 2016

Slobodan Maldini: Bleferi, Večernje novosti, 11. novembar 2016.



Dnevnik zabluda

Bleferi

Piše Slobodan Maldini

Postoji stara tibetanska izreka sledeće sadržine: "Kada leptir zatreperi krilima u Tibetu, taj treptaj se do Rima pretvori u razorne oluje." Mudraci sa Istoka dodaju: "Ako misliš da mali komarac ne može da napravi problem, pokušaj da spavaš s njim u sobi." Ovaj princip potvrdio je Mahatma Gandi, čovek koji je sâm pobedio britansku imperijalističku silu. Istočnjačku izreku preuzeli su zagovornici Teorije haosa da bi ilustrovali stanovište da svaka, pojedinačna, pa i najmanja promena može da dovede do posledica ogromnih razmera. Međutim, kakva je veza između istočnjačke mudrosti i srpske likovne umetnosti?

Milovan Vidak, enigmatični slikar, član zajednice umetnika Mediala, kao svoj životni filozofski moto imao je sličan stav: "Sudbina sveta zavisi od jednog kanarinca u Bosni." Danas ne znamo da li je Vidak možda mislio na Gavrila Principa ili se samo šalio, ali izvesno znamo da je moto ugradio u svoju sliku "Polarizacija budizma". U umetnosti, ovaj stav danas možemo da interpretiramo na jasniji način: umetnički pokreti, teorije, čak i pojedinačne prakse, koliko god bile banalne i nevažne, mogu da izmene tokove istorije umetnosti. Ili su samo duhovita ironija u magli?

Već decenijama mnogi savremeni umetnici se ne bave umetnošću, već je njihova aktivnost svedena na marketing i trgovinu. Još od pojave međuratnog nadrealizma, naši slikari rade u rascepu između tradicije i avangardizma, klasične umetnosti i "boljševizma". Isto se dogodilo sa posletarnom generacijom srpskih umetnika. Sukob između umetnosti i "kvaziumetnosti" koji je na delu i danas, svedoči o delovanju "po principu blefa". Umetnici bleferi na lak način, za velike pare, postižu nelikovne ciljeve. U tome im pomaže neuka, neprincipijelna i potplatljiva likovna kritika. A kao nikada do sada, oni su veoma ubeđeni u ispravnost svoje gluposti.

Sami stvaraoci dobro prepoznaju blef u umetnosti. Znaju da naprave razliku između zaljuljanog platna polivenog bojom i slike kao odraza umetnika. Blef u umetnosti je tolerisan. Međutim, blef nije svuda prisutan. Jer, kako kaže "slikarka ivice umetnosti i kiča" Olja Ivanjiciki: "Čovek nikad sebi ne bira mrava za protivnika". Teško da se može reći da Marina Abramović blefira igrajući se čak i sa smrću. Ili ipak blefira, kao što to rade mnogi drugi? Fotografija "Skok u prazninu" oca performansa Iva Klajna na kojoj umetnik pada sa krova, ipak predstavlja samo običnu fotomontažu. Koristeći Klajnov blef naš konceptualista Neša Paripović preskače sa jednog na drugi ravan krov, ostvarujući na fotografiji iluziju o sopstvenoj životnoj ugroženosti, iako se nalazi u potpuno bezbednom okruženju. Dok mnogobrojni savremenici žive u pukoj iluziji bavljenja umetnošću, naš poznati stvaralac Raša Todosijević iskreno priznaje stanje blefa u umetnosti kada za sebe piše da je samo "prodavac magle". (Fotografija: Iv Klajn i Neša Paripović)



Friday 4 November 2016

Slobodan Maldini: Izgradnja i ugradnja, Večernje novosti, 4. novembar 2106.




Dnevnik zabluda

Izgradnja i "ugradnja"

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je na dnevniku jedne televizijske stanice predstavljena udarna vest da vlast koči istragu o predmetu Savamala, jer novinari nisu dobili obaveštenje dokle se došlo tokom postupka po pitanju rušenja objekata od strane lica u fantomkama. Dobro je da se javnost interesuje za dešavanja koja utiču na urbanistički plan i sliku našeg glavnog grada. Stav javnosti treba da bude prisutan i uticajan. Međutim, zaokupljeni događajem poput ovog u Savamali, mnogi među nama zaboravljaju na druge, mnogobrojnije i teže urbanističke probleme koji se dešavaju u Srbiji svakodnevno, ostavljajući razornije i trajnije posledice po urbanizam naše zemlje. Podsetiću samo na neke među njima.

Decenijama u Srbiji traje proces urbane destrukcije naših gradova. Radi se o posledicama davno usvojenog zakona o nadgradnji i pretvaranju ravnih krovova u kose. Na osnovu ovog nakaradnog zakona nadzidane su hiljade zgrada, a ravni krovovi prezidani u kose. Danas je u Beogradu, na primer, ostao mali broj zgrada koje nisu nadzidane i one čekaju svoje nove investitore. One nadvišene promenile su urbanističku sliku prestonice i doprinele da urbanistički haos bude još veći. Nadgrađene zgrade su tempirane bombe, budući da su novi spratovi podignuti na starim temeljima koji ne mogu da nose novo opterećenje, a statički i protivpožarno nedovoljno su bezbedni. Istovremeno, izgradnju novih arhitektonskih objekata prati hronično povećanje spratnosti izvan zakonom dozvoljenih okvira. Umesto da se javnost, kao u slučaju Savamale, okrenula protiv lošeg zakona i izrazito negativne graditeljske prakse, mi smo danas svedoci urbanističke erozije koja se po obimu može uporediti sa ratom ili prirodnom katastrofom.


Ako napravimo i površnu analizu nadzidanih i novoizgrađenih zgrada kod kojih su "probijeni" urbanistički parametri spratnosti i gustine stanovanja, doći ćemo do frapantnih podataka o učešću predstavnika vlasti u ovom građevinskom nonsensu. Urbanistički haos prave oni kojima se to toleriše, a u njemu učestvuju tzv. "dvorski arhitekti", tj. oni bliski vlasti. Među stotinama, poznat je slučaj bivšeg ministra - vlasnika "pašnjaka" vrednog 1,5 miliona evra neposredno pored Hrama Svetog Save, na kojem je podignuta stambena zgrada. Drugi slučaj dovodi u vezu našeg čuvenog akademika sa poslom uvoza opreme za Most na Adi, inače poznatog kao "najskupljeg mosta na svetu". Međutim, ono što je poražavajuće je da naše strukovne institucije koje su kompetentne da daju mišljenje o ovim problemima - ćute. To je i razumljivo kod onih koje žive na budžetu države i strahuju za svoj opstanak. Međutim, one nezavisne po pravilu dižu najveću galamu, a potom naglo zaćute. Tek kasnije, procuri poneka informacija da su njihovi pojedini predstavnici naknadno finansijski uključeni u projekte koje su donedavno kritikovali.

Friday 28 October 2016

Slobodan Maldini: Rusi i mi, Večernje novosti, 28. oktobar 2016.



Dnevnik zabluda

Rusi i mi

Piše Slobodan Maldini

Nedavno su u Beogradu održani Dani Moskve, maniifestacija koja ima za cilj približavanje srpskog i ruskog naroda na poljima kulture i privrede. Tim povodom, Beograd je dobio ulicu ruskog arhitekte stila akademskog istorizma Nikolaja Krasnova, koji je nakon Oktobarske revolucije emigrirao iz Rusije i doselio se u Beograd, gde je bio istaknut graditelj. Ovi događaji su dobar povod da se podsetimo istorije rusko-srpskih kulturnih odnosa.

Rusija odavno ima ključnu ulogu na Balkanu. Nakon što su Turci 1688. godine spalili i napustili Sremske Karlovce, potpisan je 1699. godine Karlovački mir. Turska je posebno potpisala mir sa Rusijom u trajanju dve godine. Time je nastupila era ruskog uticaja na prostoru Vojne Krajine. Već 1726. u Sremskim Karlovcima otvorena je škola u kojoj je učitelj Rus Maksim Suvorov. 1733. tu dolaze profesori iz Rusije, sa Emanuelom Kozačinskim na čelu. Prvu slikarsku školu vodio je ruski slikar Jov Vasilijevič, kojeg je Arsenije IV Šakabenta doveo iz Rusije. Tokom 18. i početkom 19. veka u Vojvodini i srpskoj dijaspori Habzburške monarhije u dominantnoj upotrebi kod građanske klase je slavenosrpski jezik, veoma sličan ruskom. Početkom 19. veka pisac i naučnik Atanasije Stojković iz Rume postaje profesor na novootvorenom univerzitetu u Harkovu. Uz Gligorija Trlajića, Savu Petrovića, Đorđa Koritara, pripada grupi učenih Srba koje je carska Rusija pozvala da budu profesori na tom univerzitetu.

Nakon poraza Napoleona, Rusija je stekla izuzetno dobar položaj u Evropi i postala poštovana sila, što joj je omogućilo da uključi Srbiju u sve dogovore koje je sklapala sa Osmanskim carstvom. Podržavan od Rusije, knez Miloš Obrenović se izborio za Hatišerife, temeljne dokumente o autonomiji Srbije pod turskom vlašću koji su garantovali: slobodu veroispovesti, izbor starešina, nezavisnu upravu i dr, što je doprinelo oslobađanju Srba.

Posle Oktobarske revolucije, u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca stiglo je više od 50.000 ruskih izbeglica. Zahvaljujući kralju Aleksandru I Karađorđeviću, zagovorniku ideje panslavizma, zaštitniku i dobročinitelju ruske emigracije, na kulturološkoj mapi Kraljevine SHS zabeležena su imena čak 400 arhitekata, slikara, vajara, umetnika primenjenih umetnosti. Mnogi su u Srbiju stigli kao već afirmisani stvaraoci, projektanti poznatih građevina u Moskvi i drugim ruskim gradovima. Zaposlenje su odmah dobili u Ministarstvu građevine, u privatnim tehničkim biroima, čak u upravi Dvora. Oni su promenili izgled Beograda i načinili od njega prestonicu evropskog stila. Nakon završetka Drugog svetskog rata i nastanka komunizma, mnoge Ruse zadesila je teška sudbina. Brojni ruski umetnici nisu smeli da čekaju dolazak novih vlasti i odlučili su da posle Rusije i Jugoslavije potraže neku treću zemlju za život, uglavnom u Južnoj ili Severnoj Americi. (Na slici: Krasnov: Most kralja Aleksandra I)


Friday 14 October 2016

Slobodan Maldini: Prekoobrazovani, ili: Zašto beogradski Arhitektonski fakultet daje prednost srednjoškolskom svedočanstvu u odnosu na sopstvenu univerzitetsku diplomu? Večernje novosti, 14. oktobar 2016.



Dnevnik zabluda

Prekoobrazovani

Ili: Zašto beogradski Arhitektonski fakultet daje prednost srednjoškolskom svedošanstvu u odnosu na sopstvenu univerzitetsku diplomu?

Piše Slobodan Maldini

Srbija danas ima veliki problem u stalnom povećanju broja prekoobrazovanih. Radi se o stanoništvu čije je obrazovanje prevazišlo nivo prosečno školovanih i preraslo potrebe, čime su se svrstali u grupu koja nema vidljivu i direktnu svrhu u nisko razvijenim društvima poput našeg. Društveni problem prekoobrazovanih proučavao je Ričard B. Frimen, američki ekonomista i profesor Univerziteta Harvard. Tokom karijere on se suočavao sa oštrim napadima zbog svoje knjige "Prekoobrazovani Amerikanac" iz 1976. u kojoj piše da će američko tržište rada imati ogromne izazove jer će morati da zapošljava milione visokoobrazovanih građana sa diplomama i doktoratima, koji su nastali tokom haj tek buma devedesetih. U knjizi "Paradoks gluposti" Andre Spajs i Mats Alveson zaključuju da se u poslovnom okruženju ne isplati biti pametan, već treba potpuno isključiti mozak i raditi rutinski. Po autorima ove knjige, za poslovni uspeh najbitnije je izgledati dobro, lepo se odevati i ponašati.

Prekoobrazovani su sve brojnija društvena grupa u Srbiji. Sistem obrazovanja u kojem je visoko školstvo svima dostupno doveo je do velikog broja prekoobrazovanih, čije znanje ovde nije primenjivo. Oni sa traženim diplomama, kao lekari specijalisti, odlaze na Zapad gde odmah dobijaju posao. Na taj način iz zemlje se odliva neverovatno vredan kapital, a država koja je ulagala u te ljude, praktično poklanja svoju investiciju razvijenom Zapadu. S druge strane, postoje profesije koje nisu potrebne ni u zemlji niti inostranstvu. To su uglavnom umetnička i društvena zanimanja. Tokom niza godina, sretao sam ove prekoobrazovane, talentovane ljude iz Srbije na raznim poslovima. U Rimu, u lokalnom baru upoznao sam šankera doktora filozofije, u Njujorku taksistu poznatog umetnika, u Nemačkoj u samoposluzi radi bivši univerzitetski profesor. Svi oni pobegli su iz zemlje za "boljom" budućnošću. U Beogradu sam pronašao našeg poznatog slikara na radnom mestu baštovana u ambasadi strane zemlje. I sâm sam nakon diplomiranja otvorio "zidarsko-fasadersku radnju", za šta je dovoljno osnovno školsko obrazovanje.

Paradoksalno, u Srbiji postoji fakultet koji ne priznaje sopstvenu diplomu. Pre nekoliko godina, poslao sam prijavu Arhitektonskom fakultetu u Beogradu na konkurs za zasnivanje radnog odnosa na radnom mestu "saradnika u nastavi za UŽU NAUČNU, odnosno umetničku oblast vizuelne komunikacije i arhitektonska grafika". Priložio sam cv sa svojih desetak objavljenih stručnih knjiga i desetinama objavljenih stručnih tekstova i projekata. Sa fakulteta su me pozvali telefonom da mi saopšte da je moja prijava odbačena "jer ne ispunjavam uslove konkursa". Razlog je što nisam student fakulteta. Na moje ironično pitanje da li bih možda mogao da se formalno ponovo upišem na fakultet, odgovorili su mi da je upisni rok prošao.




Slobodan Maldini: Prekoobrazovani, ili: Zašto beogradski Arhitektonski fakultet daje prednost srednjoškolskom svedošanstvu u odnosu na sopstvenu univerzitetsku diplomu? Večernje novosti, 14. oktobar 2016.



Dnevnik zabluda

Prekoobrazovani

Ili: Zašto beogradski Arhitektonski fakultet daje prednost srednjoškolskom svedošanstvu u odnosu na sopstvenu univerzitetsku diplomu?

Piše Slobodan Maldini

Srbija danas ima veliki problem u stalnom povećanju broja prekoobrazovanih. Radi se o stanoništvu čije je obrazovanje prevazišlo nivo prosečno školovanih i preraslo potrebe, čime su se svrstali u grupu koja nema vidljivu i direktnu svrhu u nisko razvijenim društvima poput našeg. Društveni problem prekoobrazovanih proučavao je Ričard B. Frimen, američki ekonomista i profesor Univerziteta Harvard. Tokom karijere on se suočavao sa oštrim napadima zbog svoje knjige "Prekoobrazovani Amerikanac" iz 1976. u kojoj piše da će američko tržište rada imati ogromne izazove jer će morati da zapošljava milione visokoobrazovanih građana sa diplomama i doktoratima, koji su nastali tokom haj tek buma devedesetih. U knjizi "Paradoks gluposti" Andre Spajs i Mats Alveson zaključuju da se u poslovnom okruženju ne isplati biti pametan, već treba potpuno isključiti mozak i raditi rutinski. Po autorima ove knjige, za poslovni uspeh najbitnije je izgledati dobro, lepo se odevati i ponašati.

Prekoobrazovani su sve brojnija društvena grupa u Srbiji. Sistem obrazovanja u kojem je visoko školstvo svima dostupno doveo je do velikog broja prekoobrazovanih, čije znanje ovde nije primenjivo. Oni sa traženim diplomama, kao lekari specijalisti, odlaze na Zapad gde odmah dobijaju posao. Na taj način iz zemlje se odliva neverovatno vredan kapital, a država koja je ulagala u te ljude, praktično poklanja svoju investiciju razvijenom Zapadu. S druge strane, postoje profesije koje nisu potrebne ni u zemlji niti inostranstvu. To su uglavnom umetnička i društvena zanimanja. Tokom niza godina, sretao sam ove prekoobrazovane, talentovane ljude iz Srbije na raznim poslovima. U Rimu, u lokalnom baru upoznao sam šankera doktora filozofije, u Njujorku taksistu poznatog umetnika, u Nemačkoj u samoposluzi radi bivši univerzitetski profesor. Svi oni pobegli su iz zemlje za "boljom" budućnošću. U Beogradu sam pronašao našeg poznatog slikara na radnom mestu baštovana u ambasadi strane zemlje. I sâm sam nakon diplomiranja otvorio "zidarsko-fasadersku radnju", za šta je dovoljno osnovno školsko obrazovanje.

Paradoksalno, u Srbiji postoji fakultet koji ne priznaje sopstvenu diplomu. Pre nekoliko godina, poslao sam prijavu Arhitektonskom fakultetu u Beogradu na konkurs za zasnivanje radnog odnosa na radnom mestu "saradnika u nastavi za UŽU NAUČNU, odnosno umetničku oblast vizuelne komunikacije i arhitektonska grafika". Priložio sam cv sa svojih desetak objavljenih stručnih knjiga i desetinama objavljenih stručnih tekstova i projekata. Sa fakulteta su me pozvali telefonom da mi saopšte da je moja prijava odbačena "jer ne ispunjavam uslove konkursa". Razlog je što nisam student fakulteta. Na moje ironično pitanje da li bih možda mogao da se formalno ponovo upišem na fakultet, odgovorili su mi da je upisni rok prošao.




Friday 7 October 2016

Slobodan Maldini: Falsifikati, Večernje novosti, 7. oktobar 2016.


Dnevnik zabluda

Falsifikati

Piše Slobodan Maldini

U životu se svakodnevno susrećemo sa falsifikatima. U umetnosti oni su česti, a umetnici u Srbiji sve više shvataju njihov komercijalan značaj. Ideja iz koje se rađa umetničko delo javlja se jednom, a original je nezamenljiv. U nedostatku većeg broja originala i sami autori rado prave kopije, odnosno, falsifikuju sopstvena dela za koja postoji interesovanje na tržištu. Jer, danas niko ne pridaje značaj razlici između originala i falsifikata.

Ako analiziramo našu svakodnevicu, zapanjićemo se saznanjem da živimo u stvarnosti koja obiluje falsifikatima. Čim ustanemo, obučemo ili obujemo falsifikat nekog odevnog brenda. Mnogima je poznato da instant kafa koju ujutro pijemo nije ni nalik onoj "pravoj", koju piju u Evropi. Ona je loš falsifikat, namenjen srpskom tržištu. Kada kupimo u pekari "bavarsku" kiflu, znamo da ona to nije, jer pekar nikada nije bio u Bavarskoj niti je video pravu Bavarsku kiflu. Kada sednemo u automobil, svesni smo da su servisirani delovi u njemu često falsifikati, ugrađeni kao "zamenski", jer su  jeftiniji. Kad uključe računar, mnogi podižu "piratski" operativni sistem i rade na "piratskim programima". Jer, kada bi na pr. arhitekti godišnje obnavljali sve programe na kojima rade, trebalo bi da plate desetine hiljada dolara, što je realno nemoguće. Domaća muzika koju slušamo često sadrži falsifikate. Naši popularni pevači kopiraju tuđe hitove, a plaćaju kompozitorima da ih prerade, pa i školovanim pevačima da ih otpevaju umesto njih. Za novac, nepismenim starletama po porudžbini pišu bestselere iskusni književnici. Neukima, doktorate izrađuju nezaposleni intelektualci. Prema svojim potrebama, neke države različito interpretiraju i falsifikuju istorijske činjenice.

Ali, postoje i perfidni falsifikati intelektualne svojine. Pre par godina pisao sam knjigu po porudžbini Udruženja Arhitekata Srbije. Prikupio sam fotodokumentacionu građu o svim dobitnicima Velike nagrade arhitekture koju dodeljuje ovo udruženje. Intervjuisao sam laureate, fotografisao njihova dela na terenu i skenirao projekte. Kada sam predao materijal predstavniku udruženja, on je pred mene postavio uslov. Naime, da bi mi platili za urađen posao, tražio je da se odreknem autorstva nad radom. Kao razlog, naveo je konstataciju da sam "uvredio" Arhitektonski fakultet, zbog čega ne mogu da budem isplaćen kao autor knjige(!) I zaista, setio sam se da sam pre nekoliko godina, nakon završenog intervjuja za dnevne novine, na pitanje za mišljenje o beogradskom Arhitektonskom fakultetu odgovorio da je nastava na njemu na nivou srednje škole. Nisam pretpostavljao da će moj odgovor biti shvaćen kao uvreda. Pošto sam se pod prinudom odrekao autorstva isplaćen sam, a moje delo je potpisao meni nepoznat "autor", čime je ono postalo u suštini - falsifikat. (Na slici: kesa za đubre Luj Viton)


Friday 30 September 2016

Slobodan Maldini: Oktobarski salon, "Večernje novosti", 30. septembar 2016.




Dnevnik zabluda

Oktobarski salon

Piše Slobodan Maldini

Otvoren je 56. Oktobarski salon. Pod nazivom "Ljubavni zanos" preuzetim od francuske ljubavne pesme, ovogodišnja likovna manifestacija istražuje "umetnosti u društvenom i političkom kontekstu, suprotstavljajući njene  humane estetske vrednosti i daleko manje benigne sile moći i kontrole." Ovaj koncept upućuje na kritičan stav umetnosti, prvenstveno prema društvu i politici, a potom ističe i njene humane vrednosti. Ove godine, likovni salon organizovan je pod rukovodstvom Dejvida Eliota, britanskog kustosa, doskorašnjeg direktora Muzeja savremene umetnosti u Istambulu, umetničkog direktora Prvog međunarodnog bijenala savremene umetnosti u Kijevu i Četvrtog Moskovskog bijenala mlade umetnosti.

Na ovogodišnjem Oktobarskom salonu, domaćoj publici predstaviće se plejada stranih umetnika i nekoliko srpskih autora koji žive i rade pretežno u inostranstvu. Na Salonu su prisutni mladi autori iz Gruzije, Turske, Libana, Nemačke, Holandije, Švedske, Srbije... Među poznatim umetnicima, nalaze se i još uvek neafirmisani umetnici, debitanati, o čijim delima za sada nije moguće pronaći trag u likovnoj kritici, literaturi i medijima. Pored državnih institucija Skupštine grada Beograda, Ministarstva kulture i Kulturnog centra Beograda, organizaciju Oktobarskog salona podržali su: Gete institut, Austrijski kulturni forum, Švedski komitet za finansiranje međunarodnih programa vizuelnih i primenjenih umetnosti (IASPIS) i zastupnici finske savremene umetnosti (Frame).

Kao i na prethodnim, među organizatorima ovogodišnjeg salona ne nalaze se imena dva najveća nacionalna i istorijski najznačajnija udruženja umetnika: Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS) i Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Sam ovaj podatak veoma zabrinjava, jer jasno govori o stanju likovne kulture u kojem se nalazi naše društvo. Njega karakterišu: neznanje, netrpeljivost, ignorantski odnos prema vrednostima, zapostavljenost, nestručnost. Nije jasno zbog čega više od decenije ne postoji mesto ULUS-a i ULUPUDS-a u organizaciji i učešću u programima Oktobarskog salona? Da podsetim, "Udruženje likovnih umetnika u Beogradu" nastalo je pre čak 97 godina, 1919, a u redovima udruženja nalazili su se najznačajniji likovni umetnici Srbije. Od 1944. godine "Udruženje likovnih umetnika u Beogradu" obnovilo je rad pod novim nazivom "Udruženje likovnih umetnika Srbije". Danas je to najbrojnije umetničko udruženje u Srbiji, koje obuhvata više od 2000 članova i raspolaže likovnim  paviljonom "Cvijeta Zuzorić" (na slici), najreprezentativnijim kod nas. Nažalost, decenijski zapostavljano, zatirano od društva, ovo udruženje umetnika sa tradicijom koju ima malo koja zemlja u svetu, danas je u toliko jadnom stanju da nema sredstva da svoj likovni paviljon na Kalemegdanu, okreči.




Friday 23 September 2016

Slobodan Maldini: S one strane ulice, "Večernje novosti", 23. septembar 2016.




Dnevnik zabluda

S one strane ulice

Piše Slobodan Maldini

Letos sam sreo starog prijatelja. Kolega sa fakulteta, odavno se odselio u SAD, gde je izgradio karijeru arhitekte. Iznenadio sam se pošto mi je na pitanje čime se trenutno bavi odgovorio da je angažovan na realizaciji kule u Beogradu na vodi. Na mestu konsultanta, plaćen je 350 dolara na sat. Kada sam napomenuo da iznos koji on na projektu u Srbiji dobije za sat, ovde predstavlja prosečno mesečno primanje, nije se iznenadio. Spremno je odgovorio: "Ja sam s one strane ulice." Ovaj stih pevao je osamdesetih dr. Nele Karajlić, pevač grupe "Zabranjeno pušenje", opisujući devojke "s one strane ulice". One su lepe, bogate, moćne, ali nedostupne dečacima iz predgrađa koji o njima mogu samo da sanjaju.

"Kulu Beograd" u Beogradu na vodi (na slici) projektovao je američki arhitektonski biro "Skidmor, Ovings i Meril" za lanac luksuznih hotela Sent Redžajs, pa ne treba da iznenadi što moj kolega iz Amerike dobro zarađuje radeći ovde honorarno. Uostalom, nikoga danas ne čudi što autoputeve u osiromašenoj Srbiji grade Kinezi i Azerbejdžanci, pruge rekonstruišu Rusi, što su Most na Adi projektovali Slovenci, gradili pod nadzorom Amerikanaca Austrijanci, Slovenci, Nemci, Švajcarci, Kinezi, a materijal uvožen čak iz Japana. Ne iznenađuje ni činjenica da sve to plaća siromašan srpski narod. Graditeljska aktivnost u Srbiji je nešto poput nedavnog obećanja koje je Donald Tramp izneo u kampanji da će SAD sagraditi zid prema Meksiku, a to će da plati sam Meksiko. Iznenađuje što u Srbiji, zemlji Tesle, Pupina i Đokovića, iako ima sposobnih koji mogu da pomognu da se ova situacija promeni, u današnjim okolnostima to nije moguće. Na kraju, ni Tesla ni ostali nisu uspeli ovde, već su svoju nadmoć nametnuli teškim radom u inostranstvu.

Nedavno je održan arhitektonski konkurs za rekonstrukciju lutkarskog pozorišta "Pinokio" u Beogradu, u organizaciji Asocijacije srpskih arhitekata. Za ukupan fond nagrada 3.000 evra, koliko iznosi dnevnica mog prijatelja konsultanta na projektu kule Beograda na vodi, borilo se čak 19 srpskih arhitektonskih timova. Njih 9 poslalo je svoje projekte bez pretenzije na nagrade, izvan konkursnih uslova. Da bi napravio kvalitetan konkursni projekat, autorskom timu je potrebno bar mesec dana rada. Konkurs košta. Košta izrada projekta, makete, 3d modela, animacija. Košta štampanje panoa, prezentacija. Na ovom konkursu 19 timova je radilo danima. Svesni realnosti u današnjoj arhitekturi Srbije, učesnici konkursa ne očekuju da budu primereno plaćeni, već im je želja da pomognu rekonstrukciju dečjeg pozorišta. Jer, značaj zadatka i podrška deci, nadmašuju njihovu potrebu za novcem.  Uostalom, nezaposleni arhitekti u Srbiji odavno mogu samo "iz daljine" da posmatraju događanja "s one strane ulice", gde bogati stranci kroz prizmu svog profita kroje budućnost naše zemlje.





Friday 16 September 2016

Slobodan Maldini: Korporativna umetnost, Večernje novosti, 16. septembar 2016.



Dnevnik zabluda

Korporativna umetnost

Piše Slobodan Maldini

U Muzeju savremene umetnosti Vojvodine otvorena je izložba "Nova religija" engleskog umetnika Dejmijena Hersta. Ovaj autor koji mrtve životinje postavlja u staklene vitrine i bazene sa formalinom (na slici), najskuplji je umetnik današnjice. Za izložbu, Ministarstvo kulture Srbije je izdvojilo 1,1 milion dinara, trećinu iznosa koji se godišnje izdvaja za sve programe ovog muzeja.

Otvaranje izložbe pratio je incident. Grupa predvođena nekadašnjim direktorom Muzeja savremene umetnosti Vojvodine umetnikom Živkom Grozdanićem Gerom usprotivila se izložbi jer predstavlja "igru kapitala i tržišta, kao što ni Dejmijen Herst nije ništa više nego preduzetnik u kulturi, koji rukuje milionskim iznosima..." Oni su pozvali javnost "da se udruži i kaže NE korporativnoj kulturi." Ovu temu nedavno pominje Mario Vargas Ljosa opisujući je kao "monumentalnu obmanu, suptilnu zaveru planetarnog karaktera u kojoj su galerije, muzeji, ugledni kritičari, specijalizovani časopisi, kolekcionari, profesori, mecene i besramni trgovci vremenom sklopili sporazum da prevare jedni druge, da prevare pola sveta..." Ali, šta je korporativna kultura i ko su njeni predstavnici u srpskoj umetnosti?

Na čelu elite srpskih umetnika nalazi se Marina Abramović, slavna performerka. Njen video u kojem se "ispoveda" magarcu, prikazanom na Venecijanskom bijenalu 2011, Ministarstvo kulture je otkupilo za 100.000 dolara i dalo ga vojvođanskom muzeju. Za vlastiti njujorški institut Marina prikuplja milionske donacije, ali i dalje u njemu zaposleni rade volonterski. Nezadovoljna isplatom, okomila se na svog sponzora hip-hopera Džej-Zija, tvrdeći da "ju je on iskoristio". Primivši ček, odmah mu se izvinila. Povodom učešća na Venecijanskom bijenalu 2011, performeru Raši Todosijeviću je za rad sa stilizovanim nacističkim simbolima svastikom i orlom isplaćeno 150.000 evra, a delo je predato Muzeju savremene umetnosti Vojvodine. Nakon bijenala, komesar Rašine izložbe u Veneciji Živko Grozdanić Gera je revoltiran napustio mesto direktora muzeja, da bi u vlastitom kompleksu zgrada kod Vršca sagradio privatan Muzej savremene umetnosti. U muzeju-vinariji posetioci mogu da mezete, degustiraju i kupe Gerina vina.

Jednom prilikom, na pitanje o prodajnim cenama slika u Parizu, nedavno preminuli slikar Ljuba Popović je odgovorio da su vrednosti njegovih platana tamo oko 3.000 evra. Na iznenađenje prisutnih, rekao je da su to tržišne i realne cene u pariskim galerijama. Drugi član Mediale, ostareli Peđa Ristić, izgradio je oko 100 crkava za prebogatu Srpsku pravoslavnu crkvu. Najčešće neplaćen, ili je plaćen mizerno - jedva da preživi, jer "malo se ima"... Nedavno sam zamolio Rašu Todosijevića da mi za potrebe objavljivanja u mojoj novoj knjizi internetom pošalje jednu fotografiju sa njegove izložbe. Zatražio je honorar 3.000 evra.


Friday 9 September 2016

Slobodan Maldini: Umetnici zombiji, Večernje novosti, 9. septembar 2016.



Dnevnik zabluda

Umetnici-zombiji

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je akademik Dejan Despić vratio nagradu koju mu je uručio Grad Beograd, nezadovoljan visinom novčanog iznosa. Protivljenje je izrazio upoređujući malu  novčanu vrednost koju je primio sa visokim iznosima koje država daje vrhunskim sportistima. Podstaknut ovim gestom, podsetiću na prisustvo naših vrhunskih intelektualaca - umetnika, koji svakodnevno zadužuju našu zemlju, a pri tom žive bukvalno kao zombiji: nepoznati, nepriznati, na ivici bede, na dnu.

Decenijskim zapostavljanjem, stvorena je intelektualna grupacija tzv. zombija, koji vredno i teško rade, ali su nezaposleni, jer rade posao koji društvo ne ceni, ni plaća. Njhova dela ne vrednuje niko ili ocenjuju neznalice, a država nije svesna njihovih zasluga. I sâm sam brojne godine proveo kao pripadnik grupe umetnika-intelektualaca koji vode "dvostruki život". Ovi umetnici rade na gradilištima, kao baštovani, na primer noću rade kao taksisti "na divlje", da bi danju mogli da budu ono što jesu - da se bave umetnošću, da primenjuju svoj talenat i intelektualne sposobnosti. Oni svoja dela čak ne naplaćuju, ne zato što tako žele, već što u Srbiji ne postoje uslovi u kojima bi njihov rad bio plaćen. Jednostavno ne mogu, niti sebi dozvoljavaju da ne rade, jer time upadaju u društveni sloj otpadnika, gde im nije mesto. Ti ljudi ne razmišljaju o odlasku u penziju, jer penziju nemaju. Umetnici iz ove grupe ne smeju sebi da dozvole da dođu u životnu situaciju u kojoj će morati da odu kod lekara, jer taj odlazak finansijski sebi ne mogu da priušte. Zato, kada se neko kao Despić uvredi zbog male svote novca koju primi od države na poklon, njima je to neshvatljivo. Svima je poznata mizerija koju država ulaže u na pr. višegodišnje, kapitalne programe u kulturi i izdavaštvu, ali se zbog toga niko nije bunio. Jer, nekima je iznos zbog kojeg se Despić vređa poslednja nada da prežive godinu. Zamislimo koliko kilovata struje i mesečnih kirija je moguće platiti iznosom nagrade koju je nezahvalni Despić vratio? Ali, akademik može sebi da dozvoli luksuz da vrati novčanu nagradu.

Znam da je uzaludno da okrivljujem državu za nerazumevanje, nepoštovanje umetnika i omalovažavanje rada kojim se intelektualni sloj društva kojem i sâm pripadam, bavi. Kao mlad, i ja sam imao izbor: da postanem fudbaler, pevač na estradi, pseudo intelektualac, čak pseudo umetnik. Radim ono što najbolje znam. Da li je prava kultura profitabilna? Nije. Ko je kriv? Umetnici, zato što ne privlače pažnju stranog kapitala? Nepostojanje tržišta? Država? Ona im se podsmeva. Po visini sredstava koja izdvaja za kulturu, Srbija je na nezapamćeno niskoj poziciji u svetu. Bavljenje umetnošću u Srbiji je život u stanju zombija. Svi koji su svesni beznađa umetnosti kod nas, znaju da ona, nepriznata i neprepoznata, nema ozbiljnu budućnost u našoj kulturi.




Friday 2 September 2016

Slobodan Maldini: Sumrak galerije, Večernje novosti, 2. septembar 2016.



Dnevnik zabluda

Sumrak galerije

Piše Slobodan Maldini

Danas nije potrebno posebno obrazlagati da bi se opisalo loše stanje u našoj likovnoj umenosti. Muzeji ne rade, tržište umetničkih dela ne postoji, galerije životare. Zbog nagomilanih problema i finansijskih teškoća, umetnička udruženja su na ivici kolapsa, a država je odavno digla ruke od realizacije bilo kakvog temeljitog plana razvoja umetnosti. U našem društvu kultura je marginalizovana, bez strategije razvoja i ozbiljnijeg pristupa njenom finansiranju. Aktivnosti na ovom polju svode se na lične inicijative i angažmane pojedinaca - ljubitelja umetnosti i samih umetnika, koji rade u teškim, skoro neljudskim uslovima. Zbog svega, danas se suočavamo sa dugoročnim, istorijskim problemom gubljenja identiteta, kulturnog kredibiliteta i izostanka osnovnog likovnog obrazovanja stanovništva. Jer, društva u kojima ne postoji kultura osuđena su na propast, zaborav, nestanak sa kulturnog lica savremene istorije. A države sa niskim nivoom razvoja kulture danas niko ne shvata ozbiljno, zapravo, smatra ih kulturno zaostalim.

U propadanju institucija likovne umetnosti možda najteži period proživljavaju likovne galerije. Bez stalnih sredstava, teško održavaju kulturne programe. Grafički kolektiv, jedna od naših najznačajnijih galerijskih ustanova, posle 67 godina rada danas se nalazi pred problemom opstanka. Naime, kuća na beogradskom Obilićevom vencu je restitucijom vraćena vlasnicima, koji su prizemni lokal gde se nalazi Grafički kolektiv prodali palačinkarnici sa Zlatibora. Novi vlasnici u svojim poslovnim planovima nemaju razumevanje za kulturu. Grafički kolektiv uskoro izlazi na ulicu.
Da podsetim, ova ustanova, osnovana davne 1949. imala je pionirsku ulogu u stvaranju naše savremene likovne umetnosti i bila jedan od vodećih umetničkih centara u nekadašnjoj Jugoslaviji. Pored održanih izložbi svih najpoznatijih srpskih umetnika, tu je bio centar okupljanja umetničke avangarde. Ovde su priređene i izložbe svetski slavnih ličnosti: Dalija, Šagala, Vazarelija, Madervela, Era, Fuhsa, Anderlea, Brunovskog, Tošio Jošizumija i drugih. Prvi hepening u Beogradu, 1960-tih godina, odigrao se u ovoj galeriji. Tu su publikovani katalozi, grafičke mape, monografije. Kolekcija umetničkih radova koja se nalazi u vlasništvu Grafičkog kolektiva iznosi preko 5.000 dela, više nego što poseduju mnogi svetski značajni muzeji.
"Palatu Ninčić" na adresi Obilićev venac 27, u čijem prizemlju se nalazi galerija Grafički kolektiv od svog nastanka, projektovao je poznati beogradski arhitekta Dragutin Maslać. Jedinstveni projekat enterijera i eksterijera galerije  izradio je arhitekta Peđa Ristić. U protekle 52 godine enterijer nije menjan, jer za to nije bilo potrebe. I danas, to je možda najbolji enterijer jedne galerije u Srbiji. Šteta što će biti srušen i pretvoren u - palačinkarnicu.



Friday 26 August 2016

Slobodan Maldini: Država kao arhitekta, Večernje novosti, 26. avgust 2016.



Dnevnik zabluda

Država kao arhitekta

Piše Slobodan Maldini

1972. u američkom gradu Sent Luisu srušeno je eksplozivom stambeno naselje Pruit Ajgo (na slici). Ovaj kompleks vredan 56 miliona dolara podignut je 1956. po projektima Minoru Jamasakija, poznatog po dizajnu njujorškog Svetskog trgovačkog centra. Gradske vlasti su odlučile da sruše ovo modernistički oblikovano naselje nakon što je većina stanovnika zbog loših uslova stanovanja napustila svoje stanove. Jer, zbog neodržavanja ovaj stambeni blok je brzo ruiniran: liftovi i ventilacija su pokvareni, parkinzi i prostori za rekreaciju bili su neodgovarajući. Zbog lošeg stanja zgrada i nepostojanja neophodnih sadržaja stanari su pisali peticije, ali su njihovi zahtevi bili bezuspešni. U istoriji arhitekture, rušenje ovog naselja označilo je kraj epohe koju je obeležila vladavina modernizma. Bilo je jasno da je modernizam unazadio stambenu arhitekturu, pre svega jer se zbog jeftine gradnje i pukog zadovoljenja osnovnih potreba stanovnika odrekao tradicionalnih urbanističkih tekovina. Modernizam je napustio urbanističku formu ulice i zamenio je blokom, odbacio je gradski trg i mikrourbane elemente. Jeftin u gradnji, modernizam je  prihvaćen od investitora koji su u njemu videli model masovne proizvodnje i sredstvo za ostvarenje profita. Na socijalnom planu stanovnika modernih naselja, ovaj istorijski stil je doživeo potpuni krah.

Četiri decenije nakon rušenja stambenog naselja Pruit Ajgo, u domaćoj državnoj režiji sagrađeno je beogradsko stambeno naselje "Stepa Stepanović", istovetne koncepcije kao blok zgrada u Sent Luisu. U ovom slučaju, država je stala iza projekta, utičući od urbanističkog plana naselja pa sve do obezbeđenja subvencija i kredita za kupce stanova. Kada urbanizam izmakne uticaju urbanista a država preuzme ulogu arhitekte, projekti upadaju u dugoročne i teško rešive probleme. Prošle godine, stanovnici ovog naselja neumerene spratnosti protestovali su zbog komunalnih problema: loše projektovanih saobraćajnica, izlivanja kanalizacije, nedovoljnog kapaciteta dečjeg vrtića, nepostojanja zdravstvene ustanove...

Stambeno naselje "Dr. Ivana Ribara" na Novom Beogradu je još jedno u nizu državnih stambenih naselja koja su projektovana prema u svetu odavno odbačenim principima modernog planiranja. Zbog masovnog napuštanja novosagrađenih stanova u kojima su otkrivene po život opasne toksične materije, Građevinska direkcija Srbije izvršila je povraćaj sredstava kupcima, a drugima je obezbedila nove stanove na drugoj lokaciji. Ironično, na prostoru parkinga ovog naselja grade se istovetne nove zgrade za kupce koji su napustili "smrdljive stanove". Površina ovog bloka po ranijem urbanističkom planu bila je zabranjena za izgradnju zbog nedozvoljene buke aviona koji koriste aerodrom Nikola Tesla, ali je neočekivano gradnja naknadno dozvoljena.



Friday 19 August 2016

Slobodan Maldini: Tanka nit umetnosti, "Večernje novosti", 19. avgust 2016.




Dnevnik zabluda

Tanka nit umetnosti

Piše Slobodan Maldini

Beogradski Muzej savremene umetnosti godinama nije u funkciji. Mladim generacijama čak nije poznato da postoji ovakav muzej, a nekadašnja deca su ostarela a da nisu doživela iskustvo susreta sa savremenom umetnošću. U međuvremenu, umetnost je odavno izašla izvan muzeja, a takvoj verovatno u budućnosti muzeji više neće ni biti potrebni. Savremene forme umetničkog izražavanja su suptilnije i često ih nije moguće predstaviti u okvirima muzejskog arhitektonskog objekta. Performanse, bodi art, instalacije, akcije, umetnost novih medija, praktično nije moguće smestiti u muzeje, posebno ne u zastareo objekat beogradskog Muzeja savremene umetnosti.

Tanka nit koja povezuje autore sa umetnošću koju danas nije moguće predstaviti u muzejima često sadrži ispoljavanja ega umetnika, njihovu nameru da se nametnu umetničkoj sceni, pa sve do manifestacija prikrivenog i javno ispoljenog ludila sadržanih u ličnostima stvaralaca i umetničkim konceptima. U složenoj istoriji bizarnosti ističu se nastupi naših predstavnika na svetski poznatim umetničkim manifestacijama. 1997. događanja u Jugoslaviji predstavila je Marina Abramović na Venecijanskom bijenalu. Na poziv generalnog komesara Bijenala Đermana Čelantea, Abramovićeva je prikazala instalaciju "Balkanski barok". Tokom četiri dana, umetnica je sedela na vrhu gomile 1.500 svežih goveđih kostiju, umrljana krvlju, pevajući i plačući. Godine 2009. Srbija je finansirala i poslala na Venecijanski bijenale svog predstavnika - konceptualnog umetnika Zorana Todorovića, gde je on izložio ćebad načinjenu od ljudske kose. Todorovićeva mauthauzenovska ideja direktno podseća na temu kultnog američkog trilera "Kad jaganjci utihnu" o kanibalu - serijskom ubici koji otima žene, dere im kožu i od nje šije odeću. Todorović je poznat po još bizarnijim konceptima, kao onom kada od ljudskog tkiva preostalog nakon operacije pravi hranu koju poslužuje gledaocima performansa.

Nedavno je umetnik Živko Grozdanić Gera izveo performans "Alegorija o premijeru" u kojem je maljem razbio deset gipsanih skulptura Aleksandra Vučića. Beogradski izdavač, pisac i umetnik Pavle Ćosić otišao je korak dalje kada je u svom postu na "Fejsbuku" 2013. objavio da će platiti 20.000 evra onome ko ubije Aleksandra Vučića. Sam je objasnio da je taj post "napisao u poremećenom stanju svesti". Umetnik Milorad Garić Gašpar je u svom ateljeu na Dedinju pekao glinene figurine (na slici) čime je izdržavao sebe i majku. Tu je često podučavao keramici decu svojih prijatelja umetnika. Nakon neobične smrti majke 2006., Gašpar je zbog "uznemirenosti" poslat u bolnicu za neuropsihijatriju. Ubrzo je osumnjičen da je tokom boravka u bolnici u Padinskoj Skeli ugušio na spavanju čak trojicu cimera, nakon čega je i sam preminuo. Prilikom saslušanja, Gašpar je izjavio da je svoju majku ugušio "u želji da joj skrati muke".