Friday 30 December 2016

Slobodan Maldini: Urbanistički monstrumi, Večernje novosti, 30. decembar 2016.



Dnevnik zabluda

Urbanistički monstrumi

Piše Slobodan Maldini

U savremenom urbanizmu prisutna je pojava gde se novoprojektovane strukture nameću istorijski formiranom urbanom tkivu svojom koncepcijom, oblikovanjem i dimenzijama. Često nazvane urbanistički monstrumi, one razbijaju gradsko tkivo, uništavaju istorijski karakter i duh, razaraju prostor do te mere da prestaje da bude nosilac humanih vrednosti. Sve ono što je vekovima građeno i taloženo: istorija, kultura, tradicija, prestaje da postoji u prostoru zaposednutom od savremenih urbanističkih monstruma. Ovi gradski prostori su patogeni, nepodnošljivi za život, rad ili druge aktivnosti. Primere urbanističkih monstruma sadrže mnogi gradovi, pa i naša prestonica.

O aktuelnom slučaju koji će izmeniti strukturu istorijskog jezgra Beograda, Beogradu na vodi, nedavno je objavljen tekst u magazinu Forbs. Tu se navodi da je ovaj megalomanski projekat, kvalifikovan od nacionalnog značaja, zaobišao birokratske prepreke kao što je javni konkurs u Srbiji, da nije bilo postupka javne licitacije, a da su zbog njega čak promenjeni neki zakoni. Zbog svega, projekat nije dobro primljen od velikog dela stanovništva. Iako je povodom planova gradnje postojala reakcija stručne javnosti, ona je ignorisana i nije uticala na njegovu realizaciju.

O drugom projektu, megalomanskom i neprimerenom tržnom centru na kraju Knez Mihailove ulice (na slici) koji iz korena menja urbanistički karakter istorijskog jezgra Beograda, struka nije raspravljala. Paradoksalno, njegovu kritiku nedavno je izneo filmski režiser Goran Marković. On je prekinuo ćutanje arhitekata i urbanista i progovorio o tabu temi o kojoj do sada nijednu reč nisu rekli odgovorni za projekat: Zavod za zaštitu spomenika kulture i Urbanistički zavod, pa čak ni Akademija arhitekture. Tu građevinu Marković opisuje kao "monstruma koji napreduje u srcu starog dela grada... širi se kao tumor među oronulim kućama koje predstavljaju kulturnu baštinu, prošlost ovog naselja starog nekoliko milenijuma. To je nezgrapna, pretenciozna, agresivna građevina koja preti onome što je suština Beograda."


Ne iznenađuje da kritiku tržnog centra kod Knez Mihailove izriče poznati režiser, ali zabrinjavajuće je decenijsko ćutanje naših najznačajnijih predstavnika arhitektonske struke po tom projektu. Među inicijatorima peticija protiv Beograda na vodi je i sam autor ovog centra, koji do danas nije javno spomenuo svoj projekat u Knez Mihailovoj. Da li to znači da u našoj arhitekturi postoje tabu teme, autori i objekti o kojima se ne raspravlja? Kao biznis, arhitektura je uticajna koliko i politika, a posledice neslaganja ili kritikovanja tabu tema pogubne su za one koji su izvan "sistema". Ali, izgleda da je lakše i bezbolnije graktati na Beograd na vodi koji su projektovali stranci, nego kritički reagovati na zablude moćnih arhitekata u sopstvenim redovima.

Friday 23 December 2016

Slobodan Maldini: Banalije pod Kalemegdanom, Večernje novosti, 23. decembra 2016.



Dnevnik zabluda

Banalije pod Kalemegdanom

Piše Slobodan Maldini

Nedavno su završeni i javnosti predstavljeni konačni projekti "Mosta na Kalemegdanu". Ovu pešačku pasarelu sa skulpturom na vrhu oblikovali su britanski skulptor apstraktnog pravca Ričard Dikon i beogradski vajar i crtač, kandidat za akademika SANU Mrđan Bajić.  Ovaj projekat dvojica umetnika započeli su još 2007, naredne godine dobili su sredstva za izradu projekta mosta, a 2009. Beograd je finansirao realizaciju njihove izložbe pod nazivom "Most na Kalemegdanu". Proteklog leta grad Beograd je usvojio funkcionalno rešenje dvojice skulptora.

Kalemegdan je istorijsko jezgro Beograda, njegov najznačajniji kulturno-istorijski kompleks. Na području ovog gradskog parka predstavljena su dela naših najpoznatijih vajara, među kojima su: Spomenik zahvalnosti Francuskoj i "Pobednik" Ivana Meštrovića, "Ribar" Simeona Roksandića, "Buđenje" Dragomira Arambašića, Spomenik despotu Stefanu Lazareviću Nebojše Mitrića i mnogi drugi. Upravo zbog značaja Kalemegdana, svako novo skulptorsko delo na ovom istorijskom području treba dobro analizirati, pa tako i nov most-skulpturu dvojice savremenih umetnika. Međutim, bilo kakva analiza, čak i slika "na prvi pogled" novog "mosta" pod Kalemegdanom, daje porazne rezultate.

Odavno nešto ovako ružno nije viđeno u našoj savremenoj arhitekturi i vajarstvu. Pre svega, nemoguće je zaključiti da li se radi o skulpturi, arhitekturi ili o još jednom objektu iz palete urbanog inventara. Kao skulptura, ona ne sadrži jasno izrečen stav autora. Nema ni bilo kakvu poruku. Kao arhitektura, nema funciju, jer je apsurdnih i nejasnih upotrebnih oblika, nedefinisane koncepcije, neupotrebljiva. Kao urbani inventar, daleko je od prihvatljivih i u svetu poznatih urbanističkih rešenja. Ova čudna naprava sadrži odbojne materijale koji su primenljivi u industrijskoj, ali ne i u umetničkoj arhitekturi. Sirova, teška, likovno loša, zakrivljena betonska pasarela postavljena je na skelu od gvozdenih štapova koja je viđena u toku gradnje, ali je umetnički neprihvatljiva na kulturno-istorijski značajnoj lokaciji.

Spajanje funkcije pešačkog mosta i skulpture teško da može da dovede do estetski prihvatljivog rezultata. Postavljanje skulpture na vrh liftovske konstrukcije krajnje je neuobičajen način izražavanja i predstavlja suvišan likovni motiv. Nasuprot mogućoj ideji složene skulptorsko-arhitektonske kompozicije koja će svojim jedinstvenim oblikom obavljati funkciju mosta, nepotrebno je napravljena skalamerija u kojoj je skulptura sadržana na liftovskoj kućici kao postamentu, a pešačka pasarela data vijugavim oblikom koji nema funkcionalno logično niti estetsko likovno opravdanje. Bez obzira na različitosti koncepcija u savremenoj skulpturi, teško je prihvatljivo rešenje koje nije ni arhitektura ni skulptura, niti ima jasno izražene funkcionalne karakteristike.



Friday 16 December 2016

Slobodan Maldini: Ulična pornografija i simboli



Dnevnik zabluda

Ulična pornografija i simboli

Piše Slobodan Maldini

Već nekoliko meseci na beogradskim bilbordima traje kampanja reklamiranja ženskog intimnog rublja. U svrhu promocije upotrebljene su modne fotografije na kojima su predstavljene manekenke odevene u oskudno i erotski izazovno donje rublje. U zemlji u kojoj je nametnuto pravilo da pre emitovanja televizijskog programa gledaoci budu obavešteni o njegovoj prikladnosti za mlađi uzrast, postavljeni su seksualno eksplicitni bilbordi. Na javnim i prometnim mestima - autobuskim stanicama, u blizini škola, čak dečjih vrtića - prolaznicima nude ženski erotski donji veš obnažene manekenke. Lično možda nemam ništa protiv erotike pa čak i uzdržane, stilizovane pornografije, pa i u reklami, ali svakako se protivim nametanju "mekog" pornografski uznemirujućeg sadržaja maloj deci i drugima, na javnim mestima. Međutim, ovo nije izuzetak.

U cilju beskrupuloznog i neprimerenog reklamiranja, već smo na ulicama naših gradova videli reklame koje uveliko upotrebljavaju erotiku, na samoj ivici pornografije. Tokom devedesetih pažnju je privukla reklama za automobilske gume na kojoj naga žena šireći noge pravi špagu dodirujući pod, što je trebalo da asocira na dobro prianjanje pneumatika za podlogu. Na drugoj fotografiji naga žena liže automobil, reklamirajući kupovinu motornog vozila na "lizing". Reklame na ivici neukusa, kiča i pornografije odavno su prisutne i poznate kod nas. Međutim, postoje mnogo ozbiljnije interpretacije pojedinih simbola koje, iako nisu šire poznate, često su mnogostruko značajnije od ulične pornografije.

Sumnjam da je pivopijama koji se časte čuvenim apatinskim "Jelenom", poznata sledeća interpretacija ovog brenda. Naime, zaštitni znak - jelen koji se nalazi na bocama istoimenog piva iz Bačke - ima neverovatnu izvornu sličnost sa nacističkim amblemom. Jelen je bio simbol 31. dobrovoljačke SS divizije, poznate i kao "Bačka", formirane 1944. od Nemaca, bačkih Mađara i folksdojčera. I dok su amblem sa jelenom nosili nacistički vojnici na uniformi, danas je on, u neznatno izmenjenom obliku zaštitnog znaka piva, simbol muškosti i snage.


Da je nesrećni graditelj Bogdan Bogdanović kada je projektovao svoj čuveni "Cvet" u Jasenovcu pomislio kakva će biti njegova simbolička interpretacija, svakako bi oblikovao drugačiji spomenik. Ogroman betonski cvet koji je "iznikao" na stratištu koncentracionog logora vrlo brzo po izgradnji interpretiran je kao gigantsko trodimenzionalno slovo "U", ustaški simbol krvnika tog stratišta. Ova interpretacija pretočena je čak u suvenir Muzeja logora, kao značka na kojoj je Bogdanovićev cvet dizajniran tako da direktno liči na slovo "U". Konačno, među više od 2.000 spomenika koji su tokom poslednjeg rata srušeni u Hrvatskoj, spomenik u Jasenovcu je redak preživeli, moguće upravo zbog ove pogrešne interpretacije.

Friday 9 December 2016

Slobodan Maldini: Šminkeri i inženjeri




Dnevnik zabluda

Šminkeri i inženjeri

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je nikla nova zgrada neposredno pored Kalemegdanskog parka, u Pariskoj ulici br. 8 (na slici, desno). Iako je arhitekta izradio likovno prihvatljiv objekat (levo), idejno rešenje je tokom gradnje pretvoreno u arhitekturu nedostojnu istorijskog konteksta. Novi objekat je sirov, estetike primerene beogradskim predgrađima, a ne zaštićenoj zoni Kosančićevog venca. Zgrada otvara pitanja narušene kompetencije i autoriteta arhitekata.

Opšte mišljenje da je arhitektura u Srbiji "šminka" potvrđuje program fakulteta arhitekture, iz kojeg su izbačeni inženjerski predmeti. Tako na primer, studenti se oslanjaju na znanje geometrije stečeno u srednjoj školi, jer ovaj predmet ne postoji na studijama arhitekture. Svoje nepoznavanje geometrije, matematike, statike, mehanike, fundiranja, konstruktivnih sistema, novopečeni arhitekti nadoknađuju računarskim vizuelnim poštapalicama i lošim primerima na internetu koje kopiraju. Današnja arhitektura svela se na osećaj "dobrog" i "lošeg"ukusa, a na arhitekti je da se opredeli za grafički dizajn nekog arhitektonskog objekta za koji smatra da je dobar. U svetu su ovi "šminkeri" odavno nazvani dekoraterima i bave se primenom materijala, boja i dezena u prostoru. Međutim, mladi arhitekti u Srbiji i dalje žive u iluziji da su inženjeri, bez obzira što ne poseduju znanje da izračunaju statiku zgrada, proračun konstrukcije, fundiranja ili termičke izolacije. Mnogi među njima i ne znaju šta je biti inženjer i ovo visokotehničko obrazovanje zamenjuju za inženjersku titulu koja je u samo njihovoj svesti dodeljena arhitekti. U ovoj zabludi pomaže im Inženjerska komora, u čijem sastavu veliki procenat članova čine arhitekti - neinženjeri. Među pripadnicima komore su i urbanisti koji, izuzev saobraćajnih inženjera, nemaju tehničko inženjersko obrazovanje.

Danas zgrade projektuju nepismeni ali "sveznajući" investitori sa ubeđenim ali neškolovanim inženjerima. Radi se o stvari ukusa, o čemu arbitriraju baš svi, ali završnu reč po pravilu daju investitori, a u Srbiji i nekompetentni političari. Kada sam pre više godina projektovao stambenu zgradu u Novom Sadu, moj projekat je u ime naručioca ocenila njegova sekretarica, pretpostavljam zbog njenog "osećaja za estetiku". Prvo je "očistila" fasadu od "prevelikih" prozora, a zadim se okomila na osnove. Smanjila je širine hodnika kao "nepotrebno luksuzne". Kada je počela da iz projekta izbacuje vrata, upitao sam zbog čega to radi. Odgovorila mi je "da su skupa". Na moje pitanje "zar su skupa vrata koja oni uvoze iz Kine za 20 evra?" odgovorila je da ih oni u Srbiji prodaju skupo, po 200 evra. Bio je to moj poslednji kontakt sa tim investitorem i mojim projektom.


Ali, vratimo se objektu na Kalemegdanu. Šta uraditi? Poslušati struku, srušiti ruglo i privesti ga originalnom arhitektonskom rešenju.

Friday 2 December 2016

Slobodan Maldini: Prekopavanje, Večernje novosti, 2. decembar 2016.



Dnevnik zabluda

Prekopavanje

Piše Slobodan Maldini

Zbog početka radova na rekonstrukciji beogradskog čvorišta Slavija, izvršena je ekshumacija posmrtnih ostataka Dimitrija Tucovića koji su se nalazili u njegovom središtu. Ovaj vođa socijalističkog pokreta koji je poginuo 1914. u Kolubarskoj bici, sahranjivan je čak šest puta, počev od mesta pod hrastom na bojištu, potom lokalnom groblju, vojničkom groblju u Lazarevcu, u Crkvi  Svetog Dimitrija u Lazarevcu i na beogradskom trgu Slavija, odakle je prenet na Novo Groblje. Protiv ovog "prekopavanja" digli su glas građani smatrajući da je izvršeno na nečuven i ljudski nedostojan način. Tucovićevi potomci zatražili su da se posmrtni ostaci i bista velikana, poštujući odgovarajuću proceduru, prenesu u njegovo rodno selo Gostinje, na šta su nadležni ostali gluvi. Međutim, Tucović nije jedini koji  je doživeo zlu sudbinu "prekopavanja".

U toku je kampanja Srpske pravoslavne crkve za dobijanje saglasnosti države da urna sa pepelom Tesle, pohranjena voljom samog naučnika u beogradskom Muzeju Nikole Tesle, bude premeštena u portu Hrama Svetog Save. Tražeći razlog za izmeštanje urne crkva je proglasila satanističkim obredom intervju sa stranim gitaristom u muzeju, pored Tesline urne. Niko do tada nije doveo u vezu Teslu i satanizam. Ali, biografski detalji velikana ne govore u prilog njegovoj jakoj vezi sa crkvom. Poznavalac vedičke filozofije, blizak hinduizmu, zagovornik vegetarijanstva, Tesla je upotrebljavao sanskritsku terminologiju kao što su "akaša" i "prana" da objasni izvor, postojanje i sastav materije. Prijatelj sa ocem preporoda hinduizma Svamijem Vivekanandom, živeo je pod uticajem vedičke kosmologije i filozofije, nazvavši neke svoje pronalaske sanskritskim imenima. 1895. pokušao je sa Vivekanandom da naučno dokaže hinduističku istinu da sila i materija mogu biti svedene na potencijalnu energiju. Sa ovim guruom, Tesla je 1897. u Čikagu učestvovao na zasedanju Svetskog parlamenta religija (na slici: u sredini i desno).

Urna sa pepelom drugog velikana, arhitekte Bogdana Bogdanovića, nije izazvala pažnju. Nakon što je preminuo u Beču, graditeljevi posmrtni ostaci upućeni u Srbiju ležali su u beogradskoj pošti čak tri meseca, čekajući da ih neko podigne. Na inicijativu Bogdanovićevih učenika, urna je preuzeta i pohranjena u provizorno mesto podno njegovog spomenika Jevrejskim žrtvama fašizma na Jevrejskom groblju u Beogradu. Bogdanović nije želeo pompu, a društvo mu je nije pružilo. Kada sam radio profesorovu biografiju za Srpsku enciklopediju, osporen je i izbačen deo teksta u kojem pišem da je Bogdanović napustio članstvo u SANU. O napuštanju Akademije on sam je rekao: "Pretpostavljam da bih mogao da izađem iz manastira, sa malo sreće možda bih mogao da pobegnem, da sam žensko, i iz kupleraja na Bliskom istoku, a iz Akademije ne mogu, zato što iz nje niko nije izašao."