POSLE šest tomova "Enciklopedije arhitekture" i "Leksikona ahitekture i umetničkog zanatstva" (na Sajmu knjiga pre dve godine dobio nagradu kao najbolje dizajnirana knjiga), arhitekta Slobodan Maldini je minule nedelje u "Mikseru" promovisao "Atlas likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajna". Gužva je bila takva da su se u publici čuli komentari "vidi red kao nekad za hleb i mleko" ili "kao pred Dafininom bankom"...
"Atlas" se rodio na osnovu "Leksikona dizajna" i Maldini ga je prvo ponudio istom izdavaču - beogradskom "Službenom glasniku". "Leksikon" je štampan u 2.000 primeraka, a za dve godine je prodato 1.000, pa je bio među bolje prodavanim izdanjima u "Glasniku". Međutim, posle dve godine "razmišljanja", u ovoj izdavačkoj kući prelomili su da nisu zainteresovani za knjigu. Našavši se "na suvom", naš arhitekta se se obratio svom štamparu Draganu Kešelju: "Sa njim je dogovor trajao celih pet minuta. Štampar je odlučio da me podrži i finansijski I tehnički", kaže autor, koji je potpisan i kao izdavač ovog dela.
Prvobitno zamišljen kao komercijalno izdanje, "Atlas likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajna" je tokom devetomesečnog rada narastao u knjigu sa 800, umesto 400 stranica, a Slobodan Maldini i koautorka Sofija Maldini Lancoš, u njemu su obuhvatili 410 umetnika.
* Kad je posle "Službenog glasnika" još nekoliko izdavača odbilo "Atlas", odlučili ste sa naavanturu?
- Tako je. Radilo se o privatnom, samostalnom poduhvatu. U ozbiljni finansijski rizik ušao je i naš štampar, jer svoje troškove naplaćuje kroz prodaju. "Atlas" je i zato zahtevao brzu realizaciju, jer niko sebi ne može da dozvoli dve godine meditiranja. Zapravo, svi smo sa mnogo entuzijazma "zagrizli" na ovom projektu sa neizvesnim finansijskim ishodom. Kešelj je umesto da ode na godišnji odmor zasukao rukave. Zamenjena je hemija, kupljene nove, kvalitetne japanske boje.
* Sa istom strašću nekada ste projektovali, gradili?
- Bavljenje arhitekturom je naravno bio moj životni cilj. Ali, nije svakom suđeno da projektuje i da mu delo bude izvedeno. Ali, upravo ta praksa, tokom prve godine građenja, stavila je tačku na moje projektovanje. Od tada sam žigosan. Moje ideje su proglašene toliko progresivnim da su smatrane nespojivim sa stvarnošću i mogućnošću realizacije.
* Znači niste bili po ukusu investitora?
- Danas investitor traži tehničara, koji će mu projektovati šupicu, pa beži od arhitekte sa idejom, a naročito od onog koji hoće da svoju ideju i realizuje. Imao sam probleme da svoje ideje prilagodim investitoru, što je bilo sasvim neprihvatljivo. Moje ideje su uvek bile korak-dva ispred prakse, daleko ispred vremena i bile su zanemarene. Sam ne mogu da finansiram izgradnju kuće, ali mogu knjige. Eto tu je, u tome je možda moj beg iz prakse u teoriju.

* Da li je, u tom kontekstu, Dejan Ećimović, koji je tragično okončao život, paradigma zaneprepoznavanjetalenta, vrednosti na koje se pozivamo i na koje možemo računati, ali ih kad postoje - marginalizujemo?
- On je bio nesporni, veliki talenat i tragična ličnost. Nažalost, zaboravljen je. To je čovek koji se bavio praksom, teorijom i stalno se usavršavao. Posle objavljivanja njegovih dela u najznačajnijim stručnim časopisima, boravka u Londonu, Finskoj, Japanu (dva puta na poziv njihove vlade), doživeo je da se vrati u Beograd i bude izbačen sa posla. Onemogućen je da radi, a radio je mnogo bolje od većine njih koji su odlučivali o njegovoj sudbini. Odnos društva prema Ećimoviću jeste odnos ove sredine prema sposobnim stvaraocima i prema naprednoj ideji.
* Ne cenimo sopstvene vrednosti?
- Ovo društvo nije sposobno da prepozna vrednosti u svojoj sredini. Imaćemo Zadu Hadid ispod Kalemegdana, Beograd na vodi, Libeskinda na Dunavu, ali nećemo imati ni jednog od svojih sjajnih stvaralaca upravo tamo gde oni i treba da ostave beleg. Jer to je onda i beleg civilizacijskog nivoa određene sredine. Tako, na osnovu domaćih arhitekata koji su stvarali Modernu između dva rata, prepoznajemo prosvećenost tog perioda. I, naravno, svet prepoznaje i sudi na osnovu tragova koje ostavlja kultura, a dato joj da razmaše krila, ili da joj ona budu podrezana.
Imamo strane kompanije koje nam projektuju i grade, a nigde nema srpskih, koje su svojevremeno uživale visok ugled u Aziji, Južnoj Americi, na Bliskom istoku. Nažalost mi domaću pamet ne plasiramo, ne štitimo. Moj "Atlas" upravo i treba da ukaže na te široke mogućnosti domaćih stvaralaca, da ukaže na "mrtve kapitale".
STRATEGIJAKOD nas sve zavisi od lične inicijative nekog gradonačelnika. To se vidi u Jagodini, Inđiji... U ovoj državi strategija se radi na nivou dnevnih potreba, a ne na nivou dekada. U stvari, mi nemamo ni prostorni plan Srbije urađen sa strategijom razvoja
* Mislite li da ova knjiga može "otvoriti oči" i nadležnima?
- Institucije su ravnodušne. Nudio sam Inženjerskoj komori da otkupi ceo tiraž po ceni štampanja, a da moj honorar bude dinar po primerku i odbili su me mada imaju milione. Oni imaju 30.000 članova i svaki plaća članarinu od 100 evra. Naš rad je sveden na nulu. Mi zapravo radimo za džabe. Godina dana mog rada, mereno novcem, odgovara deset dana rada čoveka mog ranga u svetu. Nije stvar u novcu, nego u odnosu prema radu. Moj cilj nije novac - u smislu bogaćenja - ali, bez njega nema egzistencije, bez njega ne može da se krene u sledeći projekat.
* Zvanično se govori o podršci države privatnoj inicijativi?
- Ali, u praksi ona izostaje. Na ovom projektu smo svi zavrnuli rukave, a da država nije na nas pogledala ni ispod oka. Pritom cilj je da se uradi dobar posao, da se opstane - ne da se obogati. Kada se misli na privatnu inicijativu, očito je da elan koji postoji da bi se uradila kapitalna knjiga, nije ono što treba podržati.

PROJEKTI
RADIO sam deset akvizicija - konkursnih elaborata, odnosno idejnih rešenja za arapske zemlje, poput Katara, za Dubaija. Dakle, imam relevantne reference. Nudio sam našim kompanijama, planerima, da to preuzmu, da nam ne bi drugi planirali, ali nisu bili zainteresovani. Najlagodnije je da čekamo da neko sa strane dođe i predstavi nam đački projekat, koji je toliko šupalj da ga ne treba ni komentarisati. I čemu sve to. Ko će tu da živi, da ima poslovni prostor? Stotine hiljada kvadratnih metara zvrji prazno. Po analizi koju sam pravio u prestonici postoji između 500.000 i milion kvadratnih metara bez stanara. To su napušteni ili polusagrađeni objekati. Samo nasuprot buduće kule Beograda na vodi, oko Hajata, ima 150.000 kvadrata napuštenog prostora.
STARI PAPIR
KAO jedno od prodavanijih izdanja "Službenog glasnika", moj "Leksikon" nije zadesila sudbina nekih drugih knjiga ovog izdavača. Naime, jednom našem uglednom autoru je stiglo pismo iz "Glasnika", u kome se nagoveštava da bi njegovo delo, čiji tiraž nije prodat, moglo da završi u - starom papiru.