Friday 25 May 2018

Prizren, Večernje novosti, 25. maj 2018.



Dnevnik zabluda

Prizren

Piše Slobodan Maldini

Prištinske vlasti nedavno su usvojile zakon kojim se stari srpski grad Prizren proglašava "istorijskom prestonicom Kosova". Da je ova konstatacija sastavni deo srpskog zakona, ne bi izazvala komentare kod nas. Jer, Prizren je i danas srpska kulturna i istorijska prestonica Metohije. Ali, u politici samoproklamovane republike Kosovo, gde je centar srpske srednjovekovne države preko noći postao centar kulture Albanaca, izaziva duboku zabrinutost. Iako je ova konstatacija samo je još jedna unizu provokacija, ima dublji smisao jer izražava napore Albanaca da u potpunosti preuzmu sve ono što podseća na srpsku istoriju i tradiciju, uguše je i asimiluju. Koliki je značaj ovog istorijskog srpskog grada koji je pre NATO agresije 1999. brojao više od 10.000 Srba, a danas u njemu životari jedva nekoliko srpskih bogoslova?

Prizren je grad - muzej srpske srednjovekovne istorije i deo svetske kulturne baštine. To je jedan od najstarijih gradova na Balkanu, nastao na temeljima antičkog utvrđenja Teranda. Od oko 1214. u vreme Stefana Nemanjića grad pripada srpskoj srednjovekovnoj državi i postaje privredno i duhovno središte. U doba kralja Milutina, krajem 13. veka, Prizren je postao najznačajnije trgovačko mesto u Srbiji. Za vreme kralja Milutina, cara Dušana i cara Uroša ovaj srpski grad kovao je svoj novac i u njemu su podignuti brojni istorijski spomenici: crkva Bogorodica Ljeviška, manastirski kompleks Sveti Arhangeli, zadužbina cara Dušana i drugi. Putopisci toga doba nazivaju ga "carskim gradom", a u narodnim pesmama prenosi se njegovo ime "carskog Carigrada". Prizren je grad velikog broja crkava. Od osnivanja Prizrenske mitropolije 1019. podignuto je 35 srpskih svetinja i spomenika. Po predanju, u gradu je "bilo onoliko crkvi koliko je dana u godini." Pored dva pomenuta, značajni prizrenski hramovi su: crkve Svetog Spasa, Svetog Dimitrija, Svetog Nikole, Svetog Đorđa Runovića, Svete Nedelje, Svetog Stefana, Bogojavljenska, Preobraženjska, Gospojinska, manastir Svetog Varvare, Bogoslovija Svetog Kirila i Metodija i dr.

1999. Prizren je pod pretnjom NATO snaga napustilo oko 20.000 stanovnika: svi Srbi, veliki broj Muslimana, Roma i Turaka. Oni koji su poverovali međunarodnim snagama da će ih zaštititi i tu ostali, ubijeni su. Srpske svetinje koje tada nisu spaljene i opljačkane, u pogromu 2004. su uništene u potpunosti, a iz grada su proterani i preostali malobrojni Srbi. Agresivna, primitivna i anticivilizacijska, antisrpska politika Albanaca i danas doprinosi stanju u kojem se podstiče uništavanje objekata srpskog i evropskog srednjovekovnog kultunog nasleđa. Politika Prištine je da prisvoji srpsko kulturno nasleđe i zatre mu svaki trag koji podseća na istoriju Srba. Do danas, ova strategija sprovodi se uspešno, budući da u Prizrenu više nema Srba pravoslavne vere.

Na fotografiji: Crkva Bogorodice Ljeviške u Prizrenu, lična arhiva

Friday 18 May 2018

Kultura sećanja i ideologija, Večernje novosti, 18. maj 2018.




Dnevnik zabluda

Kultura sećanja i ideologija

Piše Slobodan Maldini

Posebno mesto u našoj spomeničkoj kulturi zauzima ideologija. Dok se mali broj spomenika u Srbiji bave estetikom, ideologija je prisutna na većini spomeničkih znamenja. Ona je karakteristika mnogih društvenih modela, a bez njenog razumevanja nije moguće shvatiti  istoriju, niti pratiti razvoj i opštu dekadenciju naše kulture. Ova iskrivljena slika stvarnosti, prilagođena političkim vrednostima i interesima, različita je u skladu sa promenama politike. Istoriju ideologija u Srbiji najbolje vidimo na kulturnoj zaostavštini.

Pažnju medija privukla je vest da je delegacija Vojske Srbije nedavno posetila Ravnu Goru gde je položila venac na spomenik Dragoljubu Mihailoviću. Time je odala počast četničkom generalu osuđenom i streljanom 1946. zbog ratnih zločina i saradnje sa okupacionim vlastima. Vojska Srbije je tom prilikom boravila na spomen kompleksu "Ravna Gora" podignutom devedesetih u slavu srpskih četnika i đenerala Draže. Kompleks sadrži spomenik Draži Mihailoviću beogradskog vajara Dragana Nikolića iz 1992, hram Svetog Đorđa izgrađen po planovima arhitekte Predraga Ristića i Spomen dom podignut 1998-2000 po pojektu arhitekte Spasoja Krunića. Simboličnim činom poklonjenja, Vojska Srbije je ukazala poštovanje đeneralu koji je 13. maja na Ravnoj Gori "poveo prvi ustanak protiv fašizma u tada porobljenoj Evropi".

Draža Mihailović je 2015. rehabilitovan jer se "sud nije bavio pitanjem da li je on bio ratni zločinac, već isključivo da li je imao fer suđenje", a odlazak predstavnika Vojske Srbije na poklonjenje četničkom đeneralu uzburkao je duhove. Ali, spomenik spornom četničkom vođi podignut na Ravnoj Gori nije jedini. Dok je u Hrvatskoj još 2004. dignut u vazduh čuveni Augustinčićev spomenik Titu ispred njegove rodne kuće u Kumrovcu, spomenike Draži Srbi podižu i danas. Pored Ravne Gore, spomenike Mihailoviću imaju Niš, Ivanjica, Lapovo; u Republici Srpskoj: Draževina u opštini Višegrad, Brčko, Petrovo na Ozrenu, Bileća; u SAD: Libertvil, Milvoki, Čikago, područje manastira Nova Gračanica na Trećem jezeru, Ilinois; u Australiji: Kanbera, Adelaide, Sidnej; u Kanadi: Hamilton i drugi gradovi.

Nakon što je Vlada Srbije izdvojila 13 miliona dinara za realizaciju spomenika Zoranu Đinđiću, nedavno je u skupštini grada Beograda podneta inicijativa za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću. Na predlog Socijalističke partije Srbije, Milošević bi uskoro trebalo da dobije spomenik i ulicu u Beogradu, kao "prva žrtva globalizacije", koji je iza sebe ostavio dva "istorijska postignuća": Dejtonski sporazum i Rezoluciju 1244. Srbi ironično ukazuju na "prave spomenike Slobodana Miloševića", među kojima su: stotine hiljada prognanih tokom ratova devedesetih, hiperinflacija, glad, opšta beda, politička ubistva, odliv i desetkovanje nacije, piramidalna štednja, kriminal...

Na fotografiji: Spomenici Miloševiću i Mihailoviću

Friday 11 May 2018

Arhitektura bez arhitekata, Večernje novosti, 11. maj 2018.




Dnevnik zabluda

Arhitektura bez arhitekata

Piše Slobodan Maldini

Danas se arhitekturom u Srbiji bave svi. Porodične kuće grade u sopstvenoj režiji budući vlasnici po laičkoj zamisli, velike zgrade realizuju priučeni zidari prema lošim idejama neukih investitora. Postoje primeri gde država preuzima ulogu investitora i gradi stambena naselja, kao što je bilo podizanje nehumanog bloka "Stepa Stepanović", na mestu nekadašnje kasarne u Beogradu. Kruna "arhitekture bez arhitekata" je izgradnja velikih urbanističkih kompleksa, poput planiranog "grada budućnosti" na Makišu prema viziji neukog i nestručnog laika - domaćeg investitora, ili razvoj istorijski značajnog Beograda na vodi u srcu prestonice, za šta je inicijativu i podršku dao sam državni vrh.

Već decenijama, u Srbiji se sprovodi izgradnja bez saglasnosti strukovnih arhitektonskih institucija. I pored činjenice da je u Srbiji proteklih godina legalizovano više od 100.000 objekata a da je u procesu ozakonjenja doneto više od 800.000 rešenja građevinskih inspektora, proces protivzakonite izgradnje daleko je od stanja da bude zaustavljen. Naprotiv, ozakonjenje bespravno podignutih objekata daje vetar u leđa svima koji veruju da će ovakva situacija i dalje da ide na ruku bespravnim graditeljima.

Ali, ono što zabrinjava jeste da je na delu izgradnja velikih razmera izvan dometa i kontrole struke, pod inicijativom i upravljanjem države i moćnog kapitala, često nepoznatog porekla. Arhitektonska struka je odavno nestala sa scene. Na njeno mesto su došli političari, opskurni biznismeni, inostrani špekulanti. Danas smo preplavljeni tržnim centrima, "ekskluzivnim" stambenim naseljima, najplodnije njive se pretvaraju u centre za distribuciju strane robe. Naši gradovi i dalje nemaju savremena planska dokumenta, niti imaju stručan potencijal za izradu razvojnih planova. To za nas rade neki drugi, po svom nahođenju i nekim, nama još nepoznatim interesima.

U arhitektonskoj gradnji došli smo do apsurda u kojem je čak i  Srpska pravoslavna crkva, institucija koja nema nikakve veze sa arhitekturom, izuzetno aktivna na polju arhitekture i urbanizma. Sve više je primera gde crkva preuzima ulogu arhitekte, građevinskog preduzimača, izvođača, pa čak i prostornog planera, baveći se u cilju sticanja profita onim što joj nije svojstveno ni prirodno. Na svetom crkvenom zemljištu, u porti Hrama Svetog Dimitrija na Novom Beogradu, Srpska pravoslavna crkva gradi stambeno-poslovni kompleks veličine 36.000 kvadrata. Neposredno uz sam hram, gradi i poslovni objekat koji ne namerava da proda, već iznajmljuje. Da li je ovo nagoveštaj opšteg rasula urbanističkog planiranja i arhitektonske izgradnje, gde je svakom dozvoljeno da se bavi čak i onim o čemu ne zna ništa? Crkva bi danas morala da poradi na povratku svog visokog društvenog ugleda i u prioritete vrati bavljenje religijom, a ne biznisom.

Na slici: Stambeno-poslovni blok u porti novobeogradskog hrama


Friday 4 May 2018

Francusko-srpske kulturne veze




Dnevnik zabluda

Francusko-srpske kulturne veze

Piše Slobodan Maldini

Nedavnu izjavu francuskog predsednika Emanuela Makrona da nije trenutak za proširenje EU i primanje novih članica Zapadnog Balkana, mediji u Srbiji videli su kao obeshrabrujuću za napore Srbije da postane član evropske porodice. Iako unapređuje odnose sa Francuskom, Srbija odavno ovu zemlju ne vidi kao svog čvrstog političkog saveznika. Međutim, postoji duga istorija francusko-srpskih veza, koja je ostavila vidljiv trag u kulturi.

Veliki je broj poznatih Srba koji su svoj nacionalni renome izgradili u svetskoj prestonici umetnosti - Parizu. U drugoj polovini 19. v, tu su aktivni slikari Stevan Todorović, Paja Jovanović, Marko Murat, a početkom 20. v. slikar Đorđe Mihajlović. Na srpskom vojničkom groblju u Tijeu sahranjen je slikar Rista Vukanović. Ratne 1916. u Nici je osnovana prva Srpska gimnazija, a kasnije i druga u Bolijeu.

U Parizu tokom dvadesetih godina stvaraju: vajar Đorđe Jovanović, slikari Miloš Golubović, Ana Marinković, Milan Milovanović, Nadežda Petrović, Moša Pijade. U gradu svetlosti živeli su i vajar Ivan Meštrović, arhitekta Momir Korunović, slikari Petar Dobrović, Jovan Bijelić, vajari Dragomir Arambašić, Sreten Stojanović, književnik Rastko Petrović. U ateljeu kubiste Andre Lota stasali su Sava Šumanović, Milan Konjović, Zora Petrović. Tu su stvarali Milo Milunović, Petar Lubarda, Bora Baruh, nadrealista Moni de Buli, zenitisti Ljubomir i Branislav Micić, koji je uređivao slovenske avangardne časopise "Tank" i "Revi anternasional aktiv". Nadrealista i narodni heroj Koča Popović studirao je filozofiju na Sorboni, gde se priključio Bretonovom nadrealističkom pokretu i pisao kritike za "Pari-Soar". Na Sorboni se školovao i nadrealista Oskar Davičo.

Komandant francuskog Pokreta otpora u Drugom svetskom ratu, slikar Marko Čelebonović je živeo u Sen Tropeu, gde je okupljao srpske umetnike. U Parizu je 1970. u siromaštvu umro doktor sa Sorbone, arhitekta Milutin Borisavljević. U drugoj polovini 20. veka u Francuskoj stvaraju slikari: Mladen Josić, Mića Popović i Vera Božičković Popović, Ljuba Popović, Vladimir Veličković, književnik Danilo Kiš, arhitekta Aljoša Josić i mnogi drugi.

U toku je rekonstrukcija Spomenika zahvalnosti Francuskoj na beogradskom Kalemegdanu. Skulpturu je izradio Ivan Meštrović, a postavljena je 1930. u znak prijateljstva Srbije i Francuske u Prvom svetskom ratu. Tokom NATO agresije 1999. spomenik je ispisan grafitima antifrancuske sadržine i prekriven crnim platnom. Nažalost, u Srbiji je malo poznat konjanički spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću francuskog skulptora Real de Sarta podignut 1936. u Parizu. Pored Aleksandra I, na njemu su predstavljeni kralj Petar I Karađorđević, maršal Francuske Franše d'Epere, vojvode Petar Bojović i Živojin Mišić, srpska majka sa detetom i srpski seljak.

Na fotografiji: Pariski i beogradski spomenik, lična arhiva