Friday 26 August 2016

Slobodan Maldini: Država kao arhitekta, Večernje novosti, 26. avgust 2016.



Dnevnik zabluda

Država kao arhitekta

Piše Slobodan Maldini

1972. u američkom gradu Sent Luisu srušeno je eksplozivom stambeno naselje Pruit Ajgo (na slici). Ovaj kompleks vredan 56 miliona dolara podignut je 1956. po projektima Minoru Jamasakija, poznatog po dizajnu njujorškog Svetskog trgovačkog centra. Gradske vlasti su odlučile da sruše ovo modernistički oblikovano naselje nakon što je većina stanovnika zbog loših uslova stanovanja napustila svoje stanove. Jer, zbog neodržavanja ovaj stambeni blok je brzo ruiniran: liftovi i ventilacija su pokvareni, parkinzi i prostori za rekreaciju bili su neodgovarajući. Zbog lošeg stanja zgrada i nepostojanja neophodnih sadržaja stanari su pisali peticije, ali su njihovi zahtevi bili bezuspešni. U istoriji arhitekture, rušenje ovog naselja označilo je kraj epohe koju je obeležila vladavina modernizma. Bilo je jasno da je modernizam unazadio stambenu arhitekturu, pre svega jer se zbog jeftine gradnje i pukog zadovoljenja osnovnih potreba stanovnika odrekao tradicionalnih urbanističkih tekovina. Modernizam je napustio urbanističku formu ulice i zamenio je blokom, odbacio je gradski trg i mikrourbane elemente. Jeftin u gradnji, modernizam je  prihvaćen od investitora koji su u njemu videli model masovne proizvodnje i sredstvo za ostvarenje profita. Na socijalnom planu stanovnika modernih naselja, ovaj istorijski stil je doživeo potpuni krah.

Četiri decenije nakon rušenja stambenog naselja Pruit Ajgo, u domaćoj državnoj režiji sagrađeno je beogradsko stambeno naselje "Stepa Stepanović", istovetne koncepcije kao blok zgrada u Sent Luisu. U ovom slučaju, država je stala iza projekta, utičući od urbanističkog plana naselja pa sve do obezbeđenja subvencija i kredita za kupce stanova. Kada urbanizam izmakne uticaju urbanista a država preuzme ulogu arhitekte, projekti upadaju u dugoročne i teško rešive probleme. Prošle godine, stanovnici ovog naselja neumerene spratnosti protestovali su zbog komunalnih problema: loše projektovanih saobraćajnica, izlivanja kanalizacije, nedovoljnog kapaciteta dečjeg vrtića, nepostojanja zdravstvene ustanove...

Stambeno naselje "Dr. Ivana Ribara" na Novom Beogradu je još jedno u nizu državnih stambenih naselja koja su projektovana prema u svetu odavno odbačenim principima modernog planiranja. Zbog masovnog napuštanja novosagrađenih stanova u kojima su otkrivene po život opasne toksične materije, Građevinska direkcija Srbije izvršila je povraćaj sredstava kupcima, a drugima je obezbedila nove stanove na drugoj lokaciji. Ironično, na prostoru parkinga ovog naselja grade se istovetne nove zgrade za kupce koji su napustili "smrdljive stanove". Površina ovog bloka po ranijem urbanističkom planu bila je zabranjena za izgradnju zbog nedozvoljene buke aviona koji koriste aerodrom Nikola Tesla, ali je neočekivano gradnja naknadno dozvoljena.



Friday 19 August 2016

Slobodan Maldini: Tanka nit umetnosti, "Večernje novosti", 19. avgust 2016.




Dnevnik zabluda

Tanka nit umetnosti

Piše Slobodan Maldini

Beogradski Muzej savremene umetnosti godinama nije u funkciji. Mladim generacijama čak nije poznato da postoji ovakav muzej, a nekadašnja deca su ostarela a da nisu doživela iskustvo susreta sa savremenom umetnošću. U međuvremenu, umetnost je odavno izašla izvan muzeja, a takvoj verovatno u budućnosti muzeji više neće ni biti potrebni. Savremene forme umetničkog izražavanja su suptilnije i često ih nije moguće predstaviti u okvirima muzejskog arhitektonskog objekta. Performanse, bodi art, instalacije, akcije, umetnost novih medija, praktično nije moguće smestiti u muzeje, posebno ne u zastareo objekat beogradskog Muzeja savremene umetnosti.

Tanka nit koja povezuje autore sa umetnošću koju danas nije moguće predstaviti u muzejima često sadrži ispoljavanja ega umetnika, njihovu nameru da se nametnu umetničkoj sceni, pa sve do manifestacija prikrivenog i javno ispoljenog ludila sadržanih u ličnostima stvaralaca i umetničkim konceptima. U složenoj istoriji bizarnosti ističu se nastupi naših predstavnika na svetski poznatim umetničkim manifestacijama. 1997. događanja u Jugoslaviji predstavila je Marina Abramović na Venecijanskom bijenalu. Na poziv generalnog komesara Bijenala Đermana Čelantea, Abramovićeva je prikazala instalaciju "Balkanski barok". Tokom četiri dana, umetnica je sedela na vrhu gomile 1.500 svežih goveđih kostiju, umrljana krvlju, pevajući i plačući. Godine 2009. Srbija je finansirala i poslala na Venecijanski bijenale svog predstavnika - konceptualnog umetnika Zorana Todorovića, gde je on izložio ćebad načinjenu od ljudske kose. Todorovićeva mauthauzenovska ideja direktno podseća na temu kultnog američkog trilera "Kad jaganjci utihnu" o kanibalu - serijskom ubici koji otima žene, dere im kožu i od nje šije odeću. Todorović je poznat po još bizarnijim konceptima, kao onom kada od ljudskog tkiva preostalog nakon operacije pravi hranu koju poslužuje gledaocima performansa.

Nedavno je umetnik Živko Grozdanić Gera izveo performans "Alegorija o premijeru" u kojem je maljem razbio deset gipsanih skulptura Aleksandra Vučića. Beogradski izdavač, pisac i umetnik Pavle Ćosić otišao je korak dalje kada je u svom postu na "Fejsbuku" 2013. objavio da će platiti 20.000 evra onome ko ubije Aleksandra Vučića. Sam je objasnio da je taj post "napisao u poremećenom stanju svesti". Umetnik Milorad Garić Gašpar je u svom ateljeu na Dedinju pekao glinene figurine (na slici) čime je izdržavao sebe i majku. Tu je često podučavao keramici decu svojih prijatelja umetnika. Nakon neobične smrti majke 2006., Gašpar je zbog "uznemirenosti" poslat u bolnicu za neuropsihijatriju. Ubrzo je osumnjičen da je tokom boravka u bolnici u Padinskoj Skeli ugušio na spavanju čak trojicu cimera, nakon čega je i sam preminuo. Prilikom saslušanja, Gašpar je izjavio da je svoju majku ugušio "u želji da joj skrati muke".



Friday 12 August 2016

Slobodan Maldini: Pešaci i automobili, Večernje novosti, 12. avgust 2016.




Dnevnik zabluda

Pešaci i automobili

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je javno preduzeće "Parking servis" dobilo građevinsku dozvolu za izgradnju javne podzemne garaže "Studentski trg". Garaža će biti sagrađena ispod površine Studentskog trga, predviđenog da bude deo centralne gradske pešačke zone. Buduća gradska garaža prostiraće se na arheološkom nalazištu, na površini 21.000 kvm, a na tri podzemna nivoa raspolagaće sa oko 700 parking mesta. Izgradnja garaže zadovoljiće potrebe za hronično nedostajućim parking mestima u centru grada. Istovremeno, upotpuniće funkciju tržnog centra u Rajićevoj ulici, čija je gradnja u toku. Da podsetim, u pešačkoj zoni, na prostoru između ulica Knez Mihailove, Uzun Mirkove i Kralja Petra u toku je izgradnja tržnog centra i hotela izraelskog investitora veličine 58.000 kvadratnih metara, po projektu arhitekte Vladimira Lojanice i akademika Milana Lojanice, što je među najvećim investicijama u Beogradu. Sa garažom na Studentskom trgu, ovaj kompleks će biti još jedan u nizu beogradskih trgovačkih centara koji će privući veliki broj posetilaca, posebno onih motorizovanih. Ali, da li ovi projekti znače odustajanje gradskih vlasti od koncepta pešačke zone starog jezgra grada i kolskim saobraćajem dodatno opterećuju neodgovarajuću saobraćajnu infrastrukturu?

U Regulacionom planu Beograda u Šancu iz 1867. urbanista Emilijan Josimović je zapisao da se ulicama grada kreće "zaprežni pešački i jahački saobraćaj". Nakon pojave automobila početkom 20. veka ustanovljen je termin "automobilskog grada", u kojem je čak 80 odsto površina ulica bilo uzurpirano za potrebe automobila, trgovi su pretvoreni u parkirališta, a pešaci "sabijeni" na prostore uskih trotoara. Već pedesetih i šezdesetih godina evropski urbanisti su ukazali na razarajuće delovanje automobila u istorijskim gradskim jezgrima, nakon čega su svi veliki evropski gradovi doneli urbanističke planove razvoja gradskih pešačkih zona. Posle decenijske uzurpacije vlasnika automobila, ulice, trgovi i parkovi ponovo su predati pešacima. Uporedo sa vraćanjem gradova pešacima, sprovedeno je izmeštanje kolskog saobraćaja izvan gradskih centara, a razvojni planovi okrenuti su realizaciji metroa kao trajno održivom saobraćajnom rešenju.


Da li Beograd izgradnjom garaže i šoping centra u pešačkoj zoni zaštićenog istorijskog jezgra odustaje od principa realizacije centra grada koji je rezervisan isključivo pešacima? Uvođenje kolskog saobraćaja u pešačko tkivo krajnje je neuobičajeno rešenje koje preti da sruši sve dosadašnje napore urbanista za ostvarenjem humanog istorijskog jezgra namenjenog isključivo pešacima. Umesto da štitimo arheološka nalazišta i kulturno-istorijski vredne objekte u starom centru grada, kao rezultat našeg urbanističkog nemara ubrzo ćemo se suočiti sa pojačanim prilivom vozila i novim zagađenjem istorijskog jezgra.

Slobodan Maldini: Kultura mržnje, Večernje novosti, 5. avgust 2016.



Dnevnik zabluda

"Kultura" mržnje

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je u beogradskoj galeriji "Progres" predstavljena izložba "Necenzurisane laži" koju je priredila pres služba Srpske napredne stranke. Ideja izložbe je da predstavi govor mržnje na naslovnim stranama medija, karikaturama i video klipovima u kojima su aktuelna vlast, a posebno premijer, predstavljeni u negativnom svetlu.

Govor mržnje je govor koji napada osobu ili grupu na osnovu atributa kao što su pol, etničko poreklo, vera, rasa, individualitet ili seksualna orijentacija. To je odavno poznat vid javne komunikacije kod nas, prepoznatljiv u svakodnevnom ophođenju, na političkim skupovima, u dnevnim listovima. Mržnja je okidač za nemile događaje i element koji održava tenziju među ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnu, versku ili drugu pripadnost. Slobodu javnog izražavanja ne treba izjednačavati sa granicama koje doseže "kultura" mržnje. Onog trenutka kada sloboda da se javno iskaže neki stav počinje da doseže u domen govora mržnje, ona postaje svoja suprotnost. Jer, sloboda izražavanja se ne ogleda u vređanju i ponižavanju bilo koga. Pogotovo to nije sloboda štampe ili sloboda izražavanja u demokratskom društvu, kakvo Srbije pretenduje da bude. Ponajmanje je to sastavni deo kulture bilo koje, pa i naše nacije. Ne može se kultura društva razvijati na ispoljavanju mržnje i kritizerstvu prema bilo kom, pa ni prema eventualnom političkom protivniku, a u najmanjoj meri prema premijeru zemlje.

Ni kritičko mišljenje ne treba mešati sa kulturom mržnje. Po mnogima, demokratiju nije moguće razvijati bez kritičkog mišljenja, posebno prema predstavnicima vlasti. Od nosilaca javnih funkcija očekuje se da prime kritiku, pa čak i kad ona nije objektivna. Međutim, kritičke javnosti ima sve manje, a kritičko mišljenje zamenila je "kultura" mržnje. U krutim društvenim sistemima cenzura je bila ta koja je pravila grubu granicu između kritike i "kulture" mržnje, a danas je ona sinonim za ograničenje slobode izražavanja.

U našem narodu je poznata poslovica "ako ceniš sebe, ceniće te i drugi." Teško da možemo da očekujemo da nas kao naciju drugi poštuju, ako sami ne poštujemo sebe. U našem narodu je poznata i druga poslovica, "da se u Srbiji uspeh ne prašta". Istovremeno, zlobnici ne praštaju ni stare zablude uspešnih. Generalno, praštanje nije odlika naše javnosti. Upravo je to razlog zbog kojeg je više od milion školovanih Srba napustilo ovu zemlju. Mnogi izuzetni Srbi, neuspešni i neprihvaćeni kod nas, postali su cenjeni stručnjaci i radnici izvan zemlje. Srbija je poznata kao retko mesto na planeti gde je ljudski rad potcenjen a istovremeno i omalovažen. Kod nas se pametnima i iskusnima gomila neukih smeje, ruga, ponižava ih. Ako se u prvom redu "kulture" mržnje nalazi kao meta srpski mandatar, kolikoj mržnji gomile su izloženi ostali, stručni, vredni i pametni Srbi?