Saturday 28 February 2015

Slobodan Maldini: Kultura na vodi, "Večernje novosti", 28. februar 2015.





Dnevnik zabluda

Kultura na vodi

Piše Slobodan Maldini

Mnoge svetske prestonice nalaze se na obalama velikih reka, jezera ili mora. Amsterdam je grad koji je nikao i razvija se na kanalima, Sankt Peterburg i Venecija svoj razvoj zahvaljuju bogatstvu vodenih površina, Berlin i Pariz svoj kulturni život vezali su za reke. Beograd je grad na dve reke i kao takav ima izuzetan, retko povoljan geografski položaj. Vekovima je grad pokušavao da se približi obalama i premesti jezgro uz reke.

Savamala je beogradsko gradsko naselje južno od Kalemegdanske tvrđave i naselja Kosančićev venac, duž desne obale reke Save. Prvobitno, ovim imenom nazivao se i prostor Terazija, sve do Slavije i ulice Kneza Miloša. Danas se pod ovim imenom podrazumeva prostor oko Karađorđeve ulice, pored obale Save. Prednosti ovog dela grada rano je primetio knjaz Miloš izdavši naredbu da svi koji žele da se na savskoj obali bave trgovinom, moraju tu i da se nasele. Ubrzo, država je tu podigla dućane koje je besplatno ponudila trgovcima. Smatra se da je knjaz Miloš bio prvi beogradski urbanista koji je baš u Savamali želeo da izgradi novi srpski centar grada. Potencijale Savamale primetio je i Luka Ćelović koji je, obogativši se, odlučio da se ne seli u centar, već da centar grada dovede u Savamalu. Nakon Drugog svetskog rata, ovaj deo grada gubi svoj urbani karakter.

Prednosti Savamale prvi su primetili umetnici. Prvi pokušaj aktiviranja ovog gradskog područja načinjen je početkom 1980-tih, kada su se pojedini članovi beogradskog udruženja arhitekata i umetnika "Sintum"  uselili u napušteno krilo nekada prestižnog hotela "Bristol" u Karađorđevoj ulici (na slici). U zapuštenom hotelu živeli su i radili mnogi naši poznati stvaraoci: Dušan Tešić, Mustafa Musić, Milovan De Stil Marković. Prvu izložbu arhitektonskih projekata u skvotiranom urušenom hotelu održala je grupa "MEČ" (u sastavu: Musić, Maldini i Žutić) zajedno sa tadašnjim gradonačelnikom Beograda, Bogdanom Bogdanovićem. Izložbu su tada videli i čuveni austrijski arhitekta Boris Podreka i ikona svetske arhitekture Aldo Rosi. Pod nazivom "Reanimacija Karađorđeve ulice" zajednica umetnika "Sintum" je  1984. u "Bristolu" organizovala okupljanje stvaralaca. Na ovoj "najvećoj žurci svih vremena" bilo je preko 1.000 srpskih umetnika. Predstavljena je nova buduća urbana scena Savamale, koja će sadržati novoizgrađene hotele, šetališta uz reku, koncertne dvorane, galerije, prodajne salone umetnina.

Danas se preko puta hotela "Bristol" nalazi izložbena postavka - maketa budućeg Beograda na vodi. Međutim, to nije onaj grad o kojem su maštali beogradski umetnici. Novi centar Beograda na vodi osmislili su predstavnici biznisa i stranog kapitala. Njihov cilj nije podizanje umetničkog, kulturnog jezgra grada, već profit. Nekadašnji učesnici kultune revolucije Savamale danas su samo nemi posmatrači događanja u njoj.

Saturday 21 February 2015

Slobodan Maldini: Odbrojavanje u kulturi, "Večernje novosti", 21. februar 2015.





Dnevnik zabluda

Odbrojavanje u kulturi

Piše Slobodan Maldini

Nedavno je Ministarstvo kulture postavilo na Muzej savremene umetnosti u Beogradu sat koji radi unazad. On "odbrojava" vreme do dana kada će muzej ponovo početi sa radom. Da podsetim: u toku je građevinska rekonstrukcija Muzeja savremene umetnosti, a za to vreme on je izvan funkcije. Ova institucija kulture ne radi već osmu godinu. Zgrada muzeja je od 2007. prazna, jer ne ispunjava funkcionalne uslove, a realizaciju ovog projekta pratila je nestašica novca. Ista je situacija i sa Narodnim muzejem, a u slično je i sa zgradom Muzeja grada Beograda, koji već decenijama očekuje preseljenje u nov prostor.

Muzej savremene umetnosti u Beogradu projektovali su 1960. godine arhitekte Ivanka Raspopović i Ivan Antić. Gradnja ovog antologijskog zdanja trajala je 5 godina, što je mnogo kraće od današnje građevinske rekonstrukcije. Muzej je otvoren 1965. godine, a projekat je nagrađen Oktobarskom nagradom grada Beograda. Koliko je nekada bila intenzivna gradnja objekata kulture u Srbiji govore sledeći podaci: 1968. u Srbiji je evidentirana potreba za izgradnjom čak 4.433 doma kulture. Tokom 1967. podignuto je 26 novih domova, a 1968. godine 24. Prosečni troškovi izgradnje jednog doma kulture u ono vreme bili su izuzetno niski. Prema dinamici izgradnje iz 1967. i 1968., za naredne dve godine bilo je moguće ostvariti cilj da svako naselje sa preko 5000 stanovnika ima svoj dom kulture. Tada izgrađeni objekti kulture projektovani su po svetskim standardima i sadržali su pored velike sale za pozorišne i filmske projekcije, galeriju, biblioteku i učionice za održavanje predavanja. Bili su to gradski centri kulture u zatvorenom prostoru.

1970-tih Beograd je dobio brojne zgrade koje su projektovali poznati arhitekti: Filozofski fakultet (Svetislav Ličina), Saobraćajni fakultet (Dejan Nastić), Društveni centar Banovog Brda (Zoran Petrović, Momčilo Pavlović, Aleksandar Radojević). U istom periodu studenti su dobili rekonstruisano zdanje Kulturnog centra u zgradi Oficirskog doma (Zoran Petrović) i Kulturni centar u novobeogradskom Studentskom gradu (Milan Mitrović, na slici). Novobeogradski kulturni centar i danas je funkcionalno napredan objekat. Oblikovan je kao kompleks više arhitektonskih objekata, a sagrađen primenom tada savremenih konstruktivnih dostignuća i najkvalitetnijih građevinskih materijala. Poput mnogih arhitekata koji su tada bili pozvani da rade za državu, arhitekta Mitrović je projekte uradio bez autorskog honorara.

Danas je nemoguće zamisliti da naše društvo postavi pred sebe ovako zahtevan razvojni plan u kulturi. Postojeći domovi kulture su zapušteni, a za njihovu rekonstrukciju novca nema. Nema ga ni za njihovu eksploataciju niti za plate zaposlenih. Mnogi objekti kulture u Srbiji svoja vrata zatvaraju, a njihovi prostori prenamenjuju se za kafiće i prodavnice.

Saturday 14 February 2015

Slobodan Maldini: Srpski dizajn, "Večernje novosti", 14. februar 2015.





Dnevnik zabluda

Srpski dizajn

Piše Slobodan Maldini

Brend je zaštitni znak, vrsta ili tip jednog proizvoda. On je zajednička oznaka za sve informacije o tom proizvodu. U stvaranju brenda najznačajniju ulogu imaju dizajneri. Kada se danas govori o brendovima u Sbiji, ono što privlači pažnju jesu domaću autohtoni i tradicionalni proizvodi. Među njima danas nema poznatog ajvara, jer su taj brend preuzeli Slovenci. Postoji mali broj tradicionalnih proizvoda koji su još uvek zadržali domaće karakteristike. Među njima su: šljivovica, šljiva, opanak. Savremene brendove primili smo sa Zapada.

U ne tako davnoj prošlosti, Srbija je imala i svetski poznate industrijske brendove. Jedan među njima bio je antologijski automobil "Jugo". Spartanski ogoljen, bio je napravljen na jednostavan način, da služi osnovnoj svrsi - prevozu. U SAD reklamiran je kao vozilo toliko jeftino da je moglo da bude kupljeno od jedne plate. I baš zbog svojih mana i nedostataka, naš "Jugo" pojavio se u nekoliko holivudskih filmova, među kojima je najpoznatiji "Umri muški sa osvetom" iz 1995. u kojem glavnu ulogu igra Brus Vilis. Pored svetske "slave", ovaj automobil obeležio je jedan srećan period u našoj istoriji.

Osim poljoprivrednih proizvoda i možda naoružanja, Srbija danas nema mnogo toga da ponudi svetu. Većina proizvoda, pa samim tim i brendova, uvezeno je iz razvijenih zemalja: Kine i Zapada. Izuzeci su naši mozgovi. Oni nas konstantno i neumoljivo napuštaju i odlaze u razvijen svet. Među njima važnu ulogu igraju industrijski dizajneri. Kod nas malo poznati, mnogi su stekli svetsku slavu. Pomenuću nekoliko njih. Milan Simić Mika (1960) živi i radi u Parizu gde je tokom proteklih 15 godina dobio najznačajnija francuska priznanja za inovativan dizajn lampi i predmeta za svakodnevnu kućnu upotrebu. Njegova silikonska rukavica "X-rej"(na slici) proizvodi se na svim kontinentima, ali ne i u Srbiji. Marko Luković tvorac je futurističkog koncepta automobila "Pežo Munster" koji je dobio nagradu proizvođača "Pežo" i predstavljen je na Frankfurtskom salonu automobila 2001. Nikola Knežević (1973) dizajnirao je stolice, elektronske uređaje, lampe. Nosilac je priznanja kompanija "Braun"i "LG", a njegov dizajn poznat je u Japanu, Koreji, Italiji. Dušan Nešić (1963), svetski afirmisan dizajner lampi, nosilac je nagrada na takmičenjima u Koreji i SAD. Vladimir Urošević (1977) dizajnira elekronske uređaje, alate i opremu. Vladimir Zagorac (1980) oblikuje elektronske uređaje, kuhinjske baterije, kućnu opremu i nameštaj. Branka Blasius (1978), dizajner i proizvođač savremenog autorskog nameštaja, živi i radi Berlinu. Svoje proizvode izlagala je u Kelnu i Milanu. Nakon neuspelog pokušaja pokretanja proizvodne linije u Srbiji, izradu nameštaja preselila je u Poljsku. Zasluge dizajnera u razvoju privrede su velike, a naše društvo napokon mora da ih prepozna.

Saturday 7 February 2015

Slobodan Maldini: Srpsko-ruski neimari, "Večernje novosti", 7. februar 2015.





Dnevnik zabluda

Srpsko-ruski neimari

Piše Slobodan Maldini

Često je pisano o ruskim arhitektima koji su nakon Oktobarske revolucije izbegli u Srbiju, gde su ostavili istorijski važan trag. Povodom obeležavanja 65-to godišnjice postojanja Arhiva Jugoslavije nedavno je u zgradi arhiva u Beogradu otvorena izložba dokumenata "Nikolaj Krasnov - ruski neimar Srbije". Nikolaj Petrovič Krasnov (1864-1939) bio je jedan od naših najznačajnijih arhitekata, predstavnik akademskog istorizma u srpskoj međuratnoj arhitekturi. Nakon Oktobarske revolucije došao je 1922. godine u Beograd na poziv Saveza ruskih inženjera i tehničara. U Srbiji je realizovao veliki broj izvanrednih građevina, među kojima su: zgrada Ministarstva finansija Kraljevine Jugoslavije, palata Ministarstva šuma i ruda, zgrada Arhiva Srbije, projekti pozorišta Manjež - danas Jugoslovensko dramsko pozorište, Most kralja Aleksandra I, Dom narodne skupštine.

Ova izložba otvara temu odnosa srpske i ruske arhitekture. Malo je pisano o srpskim arhitektima koji rade u Rusiji i ostalim zemljama bivšeg Sovjetskog saveza i o uticaju srpske arhitekture na njihovo neimarstvo. Kao što su nekada ruski arhitekti dolazili u našu prestonicu, na isti način su mnogi srpski arhitekti otišli da rade u Rusiji tokom perioda raspada Jugoslavije i ratova koji su vođeni na ovim prostorima. Nažalost, do danas nije napravljena nijedna ozbiljnija studija o izvanrednim dostignućima srpskih arhitekata na prostorima bivšeg Sovjetskog saveza. Mnogi među srpskim arhitektima koji su tamo ostavili vredna arhitektonska ostvarenja zapostavljeni su ili su potpuno nepoznati u svojoj matici.

Iz dugačkog spiska srpskih arhitekata - neimara koji su značajni trag ostavili na tim prostorima, izdvojiću samo njih nekoliko.  Milorad Knežević (1939) je srpski arhitekta koji je realizovao veliki broj kapitalnih objekata  u Moskvi i Sočiju, među kojima su Biznis centri "Čajka Plaza" u Moskvi i "Sputnik" u Sočiju . Antonieta Alderete - Babović (1964) projektovala je enterijer Centralne banke Ruske federacije u Moskvi, rekonstrukciju aerodroma Domodedovo u Moskvi. Svetislav Martinović (1956) i Bogdan Slavica (1956) izgradili su nekoliko kapitalnih objekata u Sibiru, poslovni centar "Surgutneftgaz" u Surgutu, hotel "Samotlor" u Nižnjevartovsku. Milan Rakočević (1946) projektovao je sportski kompleks "Kura" u Azarbejdžanu, kompleks "Vorobjeva gora" u Moskvi. Milorad Radulović (1966) projektovao je veliki broj kapitalnih objekata u Rusiji i Azarbejdžanu, među kojima su i najveći izložbeni centar u regionu "Expo centar", Baku, Azarbejdžan, palata "Buta"(na slici) i sportska arena u Bakuu. Dejan i Ivo Otašević radili su na rekonstrukciji koncertno-kongresne dvorane u Kremlju, objektu od nacionalnog značaja za Rusku federaciju koji se nalazi unutar zidina Kremlja. Dela ovih autora danas zaslužuju posebnu pažnju.