Friday 1 November 2019

Mostovi - đubrišta, Večernje novosti, 1. novembar, 2019.




Dnevnik zabluda

Mostovi - đubrišta

Piše Slobodan Maldini

Na nedavno sprovedenoj anketi o budućnosti Starog savskog mosta u Beogradu učestvovalo je više od 5.000 ljudi. Prema prvim rezultatima, najviše glasova dobio je predlog prema kojem bi postojeći most bio premešten "na suvo", odnosno, u park između Tržnog centra "Ušće" i Muzeja savremene umetnosti. Konstrukcija mosta bila bi namenjena nefunkcionalnoj pešačkoj pasareli, a podmostovlje bi sadržalo lokale. Ovu "ideju" je još ranije predstavio gradski urbanista Marko Stojčić. Predložio je da pod ostacima mosta na suvom budu premešteni divlje podignuti nelegalni objekti koji se nalaze na prostoru oko popularnog novobeogradskog parka. Ovaj stav je mnoge iznenadio svojom "domišljatošću". Stari savski most se uklanja sa postojećeg mesta zato što je likovno loš, oblikom ružan i konstrukciono zastareo, a na njegovom mestu podiže se "novi, lepši, savremeni most". Međutim, ovu ružnu skalameriju nad Savom sada nam nude kao "lepo i duhovito rešenje" na postoru gradskog parka, pa sve to upotpunjuju bespravno sagrađenim objektima i ubeđuju nas u kvalitet tog projekta?! Most koji će biti srušen zato što je "zastarelo ruglo Beograda", u novom kontekstu zajedno sa nelegalnim objektima, odjednom postaje "duhovit" i "likovno vredan"?! Ali, tu nije kraj "idejama" gradskih moćnika.

Prilikom obilaska radova na pešačkoj pasareli koja povezuje Kalemegdan i obalu Save, gradski urbanista Marko Stojčić izneo je iznenađujući stav da je reč o "verovatno najvažnijem umetničkom objektu izgrađenom u Beogradu u poslednje tri ili četiri decenije"! Ali, o čemu se ovde radi? Kao i u parku "Ušće", reč je o pešačkoj pasareli - mostu na suvom, takođe nefunkcionalnom, koji građani podsmešljivo nazivaju "Beogradskim toboganom" jer podseća na spiralne oblike tobogana u akva parkovima. A da apsurd bude veći, navrh ove skalamerije, mestu krajnje neprimerenom, naherena je skulptura britanskog skulptora Ričarda Dikona i beogradskog vajara i crtača Mrđana Bajića. Poput "tobogana" koji nema funkcionalno ni likovno opravdanje, ova skuptura, donacija "Delta Fondacije" poznatog srpskog tajkuna, iskazuje besmisao forme i sadržaja. A sve to upotpunjuje njen promašen naziv "Odavde donde". Mada, neki u nazivu skulpture vide smisao: "odavde" je njen donji deo autora Bajića, izrađen u Srbiji od aluminijuma, a "donde" je njen gornji deo, autora Dikona, izveden od čelika, u Engleskoj.

I novobeogradski i kalemegdanski pešački most nose u sebi ironiju današnjeg vremena. Umesto na đubrištu starog gvožđa, nefunkcionalni Stari savski most dobiće "nov život na suvom" u simbiozi sa protivzakonito podignutim građevinskim objektima. Nova, preskupa i antifunkcionalna pešačka pasarela pod Kalemegdanom počinje život u simbiozi sa skulpturom, nekom vrstom junk art-a, "umetnosti đubreta", mada je namera njenih autora bila drugačija.

Na slici: Stari savski most i Pasarela pod Kalemegdanom, foto: lična arhiva



Lavirint administracije, Većernje novosti, 25. oktobar 2019.




Dnevnik zabluda

Lavirint administracije

Piše Slobodan Maldini

Nivo kulture gradnje u Srbiji podignut je 2016. uvođenjem sistema izrade elektronske građevinske dozvole. Graditelji se više ne suočavaju sa sporom administraciom, već završavaju posao internetom, samo jednim klikom na dugme. Izdavanje građevinskih dozvola je brzo, nema redova na šalterima, a korupcija iskorenjena. Ubrzo po uvođenju, objavljeno je da se elektronske građevinske dozvole u najvećem broju lokalnih samouprava izdaju brže od zakonskog roka 28 dana: u Srbiji u proseku šest radnih dana, u Beogradu 14. Lista opština u kojima se one izdaju za samo 1 dan je dugačka, a u najvećem kašnjenju je samo nekoliko gradova, sa po manje od 20 dana. Pomak u ažurnosti administriranja uveo nas je u novo doba. Međutim, šta se događa kada pokušamo da uknjižimo već izgrađeni objekat?

Kada sam ranije ove  godine podneo zahtev za preknjženje stana, prijatelj agent za nekretnine me je upozorio da pripremim novac za podmićivanje ili se naoružam strpljenjem, budući da u redovnom postupku to traje unedogled. Ne verujući, predočio sam mu da su moji papiri školski čisti i da se se radi o jednostavnom postupku koji ne zahteva ni deset minuta rada. Podsetio sam ga na zakon koji za ovu jednostavnu administrativnu operaciju predviđa rok 15 dana. Nasmejao se i poželeo mi sreću. Odmah po ovom razgovoru pozvao sam Informativni centar katastra i upitao za rokove uknjiženja. Odgovorili su da je rok 15 radnih dana, ali da pozovem za oko mesec dana, kada će moj predmet sigurno biti završen. Zadovoljan odgovorom, spokojno sam čekao da prođe mesec dana, nakon čega sam pozvao katastar. Moj predmet je još uvek bio u radu. Poslao sam urgenciju, a zatim su sledile druga, pa i treća. U odgovorima na njih upućivali su me na Kol centar, a tamo usmeravali da zakažem termin za sastanak isključivo putem interneta, određenim danima, u ranim jutarnjim časovima.

Narednih meseci više od 500 puta bezuspešno sam pokušavao da internetom zakažem termin. U očaju, otišao sam u katastar i nakon četrdesetminutnog čekanja pred šalterom zatražio informaciju o mom predmetu. Prosledili su me kod šefa pisarnice, koji je odbio da me primi, pa sam se samoinicijativno uputio u pravnu službu, ali mi je tu obezbeđenje na hodniku odbilo pristup. Revoltiran, vratio sam se u šalter salu da predam novu urgenciju. Posle pedesetominutnog čekanja, došao sam na red. Baš u tom momentu, u salu je utrčao stariji penzioner, verovatno honorarno zaposlen u obezbeđenju zgrade, i uzviknuo: "Napustite prostoriju! Imamo dojavu o bombi!" Narod je hitro izašao, ali ja sam ostao unutra. "Napusti salu, bomba!" - prišao mi je čuvar. "Ma neka puca, ja ne izlazim, pogotovo sada kada sam došao na red", odgovorio sam. "Ti matori si se naživeo, ali meni se još uvek živi!" - povika on i otrča napolje. Ostao sam u po život opasnoj zgradi katastra, sam.

Na slici: Lavirint administracije, foto: internet