Saturday 28 May 2016

Slobodan Maldini: Kultura protesta, Večernje novosti, 28. maj 2016.



Dnevnik zabluda

Kultura protesta

Piše Slobodan Maldini

Narodni protesti su sastavni deo naše istorije i kulture. Srbi su se borili protiv vekovne turske dominacije, sa završnicom u Prvom i Drugom srpskom ustanku, koji su nakon 1815. doveli do stvaranja Kneževine Srbije. Na severnim teritorijama protivili su se mađarskoj dominaciji, što je je kulminiralo Srpskom revolucijom 1848. i stvaranjem Vojvodstva Srbije. Protest protiv antisrpskih stavova mladog Vinstona Čerčila iskazao je vojvoda Tankosić  1903. kada je budućem premijeru Britanije udario šamar tokom posete aristokrate Beogradu. Tankosića je austrougarska vlada smatrala odgovornim za Sarajevski atentat 1914., a posledice njegovih postupaka osećamo i danas. U istoriji nije zabeležen sličan građanski protest protiv fašizma, kao u Beogradu 27. marta 1941.

Posle Drugog svetskog rata, kultura protesta je promenjena. Studentske proteste 1968. pratila su javna predavanja i koncerti. Devedesetih su građani mirnim šetnjama izražavali neslaganje sa vlašću. Ali, da su protestanti napušteni od svojih vođa bilo je poznato već  kada su neki lideri tadašnjih protesta zamenili ulicu odlaskom u zemlje - poreske rajeve. "Revolucionari" iz devedesetih, danas ne idu na ulice. Oni su bogati biznismeni, pripadnici džet seta.

Nedavno su u Beogradu održani mitinzi na kojima su građani izrazili nezadovoljstvo zbog lošeg stanja u našem urbanizmu. I dok su donedavno proteste redovno organizovale političke organizacije, ova okupljanja građana organizovana su izvan njihovog uticaja. Da li je to znak da je kultura protesta u Srbiji ušla u novu fazu, kada građanima nisu potrebni političari ni partije da izraze svoje nezadovoljstvo?

Urbanističke institucije u Srbiji danas su neme, a strukovna udruženja se ponašaju kao da žive u drugoj zemlji, u kojoj je sve potaman. Akademija nauka se stidljivo javlja ponekim dopisom, a Akademija arhitekture je otupila oštricu kritičkog mača nakon što su neki njeni bučni članovi angažovani da rade za aktuelnu vlast. Doskorašnji opozicionari, preko noći postali su saučesnici u procesu čiji su bili najveći kritičari. I tu nije kraj. Zbog  svega ovog, naši gradovi danas su ružni i neprimereni, a njihovi razvojni planovi su tempirane bombe jer nisu rađeni zbog interesa stanovnika, već  interesa sitnog i "krupnog" kapitala. Novosagrađene zgrade u Beogradu danas su u proseku za dva sprata više nego što je planovima dozvoljeno, a urbani prostori su degradirani do dna humanosti življenja.


Da li patkica umetnika Florentijna Hofmana (na slici) koja je maskota protesta protiv projekta Beograda na vodi još uvek ima čisto lice? Imaće ga sve dok je bezazlena i ne predstavlja značajniju pretnju interesima moćnika. Ali, onog trenutka kada se među protestante - idealiste uvuku političari, patkica više neće imati svoju svrhu. Biće samo zaboravljeni simbol kulture protesta kod nas.

Saturday 21 May 2016

Slobodan Maldini: Kulturocid, Večernje novosti, 21. maj 2016.


Dnevnik zabluda

Kulturocid

Piše Slobodan Maldini

Izraz kulturocid označava aktivnosti koje za posledicu imaju nestanak ili uklanjanje svih ili određenih elemenata kulture u jednom gradu, regiji ili državi. Stekao je popularnost zbog povezanosti s izrazom genocid. Izrazi sličnog karaktera su urbicid i ekocid. Urbicid opisuje uništenje jednog grada i onemogućavanje normalnog života njegovih građana. Ekocid za posledicu ima naglu promenu i uništenje prirodne okoline, zbog koje tu izumire sav život. Izraz kulturocid takođe označava sistematsko uništavanje kulturnih spomenika, književnih i drugih tekstova ili folklornog nasleđa. Nad jednom zemljom ili etničkom zajednicom kulturocid sprovode druge zemlje ili predstavnici politike, ideologije i vere drugog naroda, u nameri uništenja tragova kulture njene nacije. Kulturocid je i cenzura javnih medija, spaljivanje knjiga, uništavanje arhiva i bibliotečke građe od kulturnog značaja.

Knjigocid je kulturocid nad knjigama. U operaciji pod imenom "Strašni sud" koju je naredio Hitler, u bombardovanju Beograda izgorela je Narodna biblioteka Srbije (na slici). Potvrđeno je da je Narodna biblioteka bila Nemcima prioritetni cilj. Krivicu za stradanje srpske kulturne baštine okupatorske vlasti su sveli u okvire domaće neodgovornosti. Devedesetih je u Hrvatskoj uništeno 2,8 miliona "nepodobnih knjiga". Tamošnje Ministarstvo kulture je zatražilo od škola i biblioteka "čišćenje" literature po etničkom principu. Uništavane su knjige na ćirilici, ekavici, knjige srpskih autora i izdavača, "sumnjivih" Hrvata leve literature i dr.

Poseban oblik kulturocida je osuda sećanja, postupak zabrane sećanja i proterivanja iz javne uspomene. Ova vrsta kulturocida zabeležena je u našoj istoriji velikim brojem primera. U nameri da se ugasi svest o utemeljivaču Srpske pravoslavne crkve, po naredbi Sinan Paše Beogradskog, 1594. spaljene su mošti svetog Save. Nekoliko vekova kasnije, 1946. pogubljen je i pokopan na do danas nepoznatoj lokaciji Draža Mihailović, armijski general i ministar vojske Kraljevine Jugoslavije. U operaciji "Milosrdni anđeo" NATO bombardovanja Srbije 1999. birani su ciljevi nacionalnog značaja, a korišćen je osiromašeni uranijum, sredstvo koje ima višedecenijski razorni karakter. Tada uništena zgrada Generalštaba u Beogradu bila je najreprezentativniji predstavnik moderne arhitekture na Balkanu...

Kulturocid koji je danas kod nas na delu je veoma složen i opasan. On podrazumeva ignorantski odnos države prema kulturnim dobrima opravdan ekonomskim motivima. Muzeji ne rade, nacionalne muzejske zbirke su pokradene, privatni fakulteti imaju prednost nad državnim, pozorišta zamiru, mediji bukvalno razaraju osnovne ljudske vrednosti. Naše društvo sve više obuzimaju kič i šund. Usled neodgovarajućeg obrazovanja i nemanja kulturnih sadržaja, na delu je opšta "kretenizacija" stanovništva.




Saturday 14 May 2016

Slobodan Maldini: Rušitelji, Večernje novosti, 14. maj 2016.



Dnevnik zabluda

Rušitelji

Piše Slobodan Maldini

Bespravno rušenje niza kuća u Savamali, na mestu budućeg Beograda na vodi, izazvalo je snažne reakcije javnosti. Savamala, tradicionalno mesto okupljanja umetnika i humanitarnih organizacija, ostala je bez svog urbanog jezgra. Sâmo rušenje, koje se odigralo 25. aprila, ne bi možda privuklo toliku pažnju, koliko uznemirava način na koji je ono izvršeno. Naime, ono je sprovedeno tokom noći, od strane maskiranih osoba u fantomkama, koji su za vreme te akcije lišavali slobode kretanja i fizički zlostavljali svakog ko se zatekao na tom mestu. Ono što posebno uznemirava građane je odsustvo zainteresovanosti državnih organa za ovaj slučaj, pre svega policije, a zatim i Skupštine grada Beograda. Niko nije toliko naivan da poveruje u saopštenje gradonačelnika da nije obavešten i da se nije raspitivao o slučaju ovog rušenja. Svima je poznato ko od rušenja ima interes, zbog čijeg interesa je i kako je ono organizovano. Međutim, ono što užasava je činjenica da se vraćamo u vreme za koje smo mislili da je u nepovrat ostalo za nama. Podsetiću na nekoliko poznatih primera rušenja iz naše novije istorije.

Napadači u fantomkama naoružani automatskim oružjem izvršili su 2002. godine napad noću na sedište preduzeća "Difens" u Zemun Polju. Nakon maltretiranja osoblja, postavili su veći broj eksplozivnih naprava. Posle toga, napadači su čuvarima i stanarima koji žive u okolini rekli da beže jer će sve dići u vazduh. Tek drugog dana posle eksplozije, policija je uradila uviđaj.

Godine 2007. poznati beogradski slikar je za praznik izašao iz svog ateljea u Kosovskoj ulici i otišao u obližnju crkvu Svetog Marka da zapali sveće. Kada se vratio, užasnuo se videvši da mu je kuća srušena. Obavešten je smelom tvrdnjom da je za vreme njegovog boravka u crkvi "usleg jakog vetra pao fasadni zid, što je izazvalo rušenje kuće". Slikar je bio u sporu sa investitorom koji je namerio da na mestu njegovog ateljea sagradi višespratnicu. Na lokaciji srušene kuće sagrađena je zgrada za izdavanje, neprimerene spratnosti i očajne arhitekture. Godinama, ova ružna osmospratnica u staklu stoji zapuštena i neuseljena.


Rebel haus je naziv beogradskog skvota u Dobračinoj, nedaleko od Trga Republike. Ovu jednospratnu kuću iz 1884., koja je bila na listi spomenika kulture, kupio je 1989. poznati biznismen. Nekoliko godina pokušavao je kuću da adaptira i preuedi, ali bez uspeha, jer nije dobijao saglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. U kuću se 2003. bespravno useljavaju skvoteri - studenti i aktivisti koji su vodili kampanju za besplatno obrazovanje, da bi ih ubrzo proterali beskućnici i narkomani. Tokom nekoliko godina kuća je devastirana, a 2007. je zapaljena. Pre nego što su došle vatrogasne ekipe, kuća se srušila. Danas je na tom mestu sagrađen bezlični devetospratni soliter u staklu.

Saturday 7 May 2016

Slobodan Maldini: Nagrada "Milan Zloković", Večernje novosti, 7. maj 2016.



Dnevnik zabluda

Nagrada Milan Zloković

Piše Slobodan Maldini

Najznačajnija nagrada za arhitekturu u bivšoj Jugoslaviji bila je  Savezna nagrada za arhitekturu dnevnog lista Borba. Nagrada je ustanovljena 1965. u saradnji sa Savezom arhitekata Jugoslavije. Najbolji izveden arhitektonski objekat je biran u svakoj od šest republika, a potom je žiri birao najznačajnije arhitektonsko delo na saveznom nivou. Među brojnim dobitnicima nagrade su: Boris Magaš, Živorad Janković, Stanko Mandić, Janez Lajovic, Stojan Maksimović, Aleksandar Šaletić, Jahiel Finci, Zlatko Ugljen, Janez Kobe, Ivan Štraus, Branislav Mitrović i drugi.

Glavni i odgovorni urednik lista Borba Manojlo Vukotić, sa arhitektima Ivanom Štrausom iz Sarajeva, Vjenceslavom Rihterom iz Zagreba i nekoliko srpskih arhitekata, 1992.promenio je naziv i način izbora laureata za Borbinu nagradu. Poziv za učešće na konkursu tada su dobili kandidati sa područja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Slovenije i Srbije. Predstavnici žirija bili su naši eminentni arhitekti. Tokom 2001. i 2002. Borbina nagrada nije dodeljena, a nakon prekida tradicije, instituciju nagrađivanja u arhitekturi preuzima kompanija Novosti. Zajedno sa našim poznatim arhitektima, i sam sam više godina bio član žirija ove nagrade, po pozivu profesora Ive Antića. 2013. nagrada je ugašena.

Ovu tradiciju nastavlja Asocijacija srpskih arhitekata (ASA). Na inicijativu Zorana Manevića i Miloša Stankovića ustanovljena je Nagrada Milan Zloković, imenovana po čuvenom arhitekti. Poput Borbine nagrade, ASA  nagrađuje dela nominovana od udruženja arhitekata iz Srbije i zemalja regiona. I ovogodišnja nagrada ASA svedoči o političkim stavovima udruženja arhitekata naših suseda. Prošle godine, Udruženje hrvatskih arhitekata je, posle premišljanja, u poslednjem trenutku nominovalo svog kandidata, ali je odbilo učešće u žiriranju. Ove godine odbilo je u načelu saradnju sa srpskim udruženjem arhitekata. 

Bošnjaci  iz Sarajeva su prošle godine formalno predložili neprerezentativnog kandidata, a ove godine su „preskočili učešće“. Crnogorski savez arhitekata nije se odazvao, a poziv je prihvatio Arhitektonski forum iz Podgorice. Rumuni su se i ove godine pridružili konkursu, a njihov predstavnik žirija je ovogodišnju nagradu dodelio arhitektima B. Ademiju i B. Zećiriju za Kuću 2B u Skoplju. Izuzetno interesovanje za izložbu pokazali su predstavnici makedonskih arhitekata, koji su nagradu dodelili srpskim autorima V. Đokiću, Z. Lazoviću, D. Milanoviću i dr. za konkursni projekat zgrade u Gramšijevoj ul. na Novom Beogradu (na fotografiji).

Nagrada Milan Zloković najavljuje stvaranje nove balkanske osovine u arhitekturi na liniji Beograd-Bukurešt-Skoplje-Podgorica, ostavljajući po strani od početka ravnodušnu slovenačku i ove godine nezainteresovanu hrvatsku strukovnu organizaciju, koja je okrenuta Zapadu.