Friday 27 July 2018

Mesečna doza apsurda, Večernje novosti, 27. jul 2018.



Dnevnik zabluda

Mesečna doza apsurda

Piše Slobodan Maldini

Gluposti nam se često događaju. Ali, zabrinjavajuća je brzina kojom se smenjuju. Ne prođe nedelja bez događaja svrstanog visoko na lestvici apsurda, a u moru iracionalnih zbivanja sve teže je pronaći ona afirmativnog karaktera. Nekoliko nedavnih pogubnih dešavanja privuklo je moju pažnju.

Na prostoru Donjeg Kalemegdana, odmah ispod Vidin kapije i Crkve Svete Ružice, projektuje se Drugi Beograd na vodi. Beogradska projektantska kuća "Mašinoprojekt", poznata po projektovanju rezidencijalnih kula Beograda na vodi, realizuje projekat stambenog kompleksa "K-distrikt", koji treba da bude novo mamutsko stambeno naselje, sagrađeno na samim starim zidovima Kalemegdana, u neposrednoj blizini obale Dunava. Sa približno 113.000 kvadratnih metara stambene površine biće to još jedan građevinski udar na zaštićenu zonu spomenika kulture beogradskog Kalemegdana. Poput svog uzora na Savskom amfiteatru, Drugi Beograd na vodi na najbrutalniji način ruši sve civilizacijske zabrane i tabue, pretvarajući naš najznačajniji spomen-park kulture u vašarište investitorskog urbanizma. Neshvatljivo je da struka još jednom nije imala snage da se odupre ovoj sumanutoj i besmislenoj urbanističkoj gluposti. Teško je naći pristojne reči da se opiše ovaj loš, diletantski i nasilnički projekat.

Svedoci smo tragedije koja prati mnoge naše arhitektonske objekte. Tek što je otvoren preskupo i laički rekonstruisan Muzej savremene umetnosti na Ušću, posle prvih padavina je prokisao, pa su radi zaštite eksponata, na poslednjem spratu postavljene kofe za skupljanje vode! Na ovogodišnjem Salonu arhitekture, autor rekonstrukcije prokislog muzeja Dejan Todorović nagrađen je Grand Prijem?!

Nedavno su u Sremskoj Mitrovici neuki vlastodršci otvorili novorekonstruisani Žitni trg. Ponosni na novogradnju u betonu, nisu reagovali na vapaje struke koja ukazuje da je ova diletantska rekonstrukcija uništila jedinstveno arheološko nalazište iz perioda Rimskog carstva, sačuvano puna dva milenijuma - sve do ere današnjih vandala. Brutalnom izgradnjom, naše najznačajnije arheološko nalazište doživelo je tragičan kraj.

Pored akcija građana i nekoliko pokušaja kragujevačkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture da Kuću Đure Jakšića u Kragujevcu zaštite kao kulturno dobro, nedavno je srušen ovaj istorijski vredan objekat.  Kuća iz 19. veka izgrađena je u autentičnom, karakterističnom nacionalnom arhitektonskom stilu, danas retko viđenom u Srbiji. Naša kultura ostala je bez još jednog izuzetno vrednog i značajnog spomenika.

Zbog nerazumevanja vlasti, u toku je rušenje beogradske Galerije Grafičkog kolektiva. Nestaje još jedan arhitektonski objekat nemerljivog značaja za srpsku kulturu. S njim se gase i brojne generacije umetnika koji su u njemu stasale. Umesto da ostane bastion srpske kulture, objekat će biti odnet na deponiju.

Na fotografiji: Drugi Beograd na vodi na Donjem Kalemegdanu, lična arhiva



Friday 20 July 2018

Egzit i supkultura, Večernje novosti, 20. jul 2018.



Dnevnik zabluda

Egzit i supkultura

Piše Slobodan Maldini

Naš najznačajniji muzički festival "Egzit" proslavio je nedavno punoletstvo - osamnaest godina postojanja. Nastao kao višednevna žurka mladih u Novom Sadu kojom su izražavali bunt protiv režima Slobodana Miloševića, izrastao je u nezaobilaznu stanicu na mapi velikih svetskih muzičkih događaja. Uz jubilej najmoćnijeg festivala u Srbiji, ove godine i ja sam proslavio šesnaestu godinu neprekidnih odlazaka na "Egzit". Pokušaću da sumiram dugogodišnje utiske i uporedim današnji festival sa nekadašnjim.

Nakon što posetioce na ulazu u Petrovaradinsku tvrđavu obezbeđenje pretrese u potrazi za nedozvoljenim opijatom, u prostoru festivala ih dočekuju promoteri reklamirajući cigarete i alkoholna pića, čemu odavno nije mesto u marketinškom prostoru ozbiljnih zemalja, a ponajmanje na muzičkom događaju mladih. Društveno odgovorni i angažovani projekti prisutni na ranijim festivalima ustupili su danas mesto komercijalnim, a novac moćnih kompanija nametnuo se svuda. Ove godine tvrđava je prljavija no ikada, Petrovaradinska terasa je zatvorena, broj vc-a je nedopustivo mali, a skupo se prodaje čak i voda za piće. Loša oprema Mejn stejdža upropastila je scenske nastupe pojedinih grupa: opremljena monitorima u funkciji prenošenja reklamnog sadržaja, glavna festivalska bina nije bila neutralan scenski prostor spreman da primi celoviti audiovizuelni program, a izvođači, ograničeni monitorima kao jedinim vizuelnim medijima, tokom prva tri dana festivala bili su prinuđeni da uskrate publiku za doživljaj svojih video priloga. Tema "Egzita" "Sloboda" (Freedom) ostala je prisutna jedino u nazivu festivala, koji se njom nije bavio.

Ove godine festival je podeljen na dve međusobno različite i neuporedive grupe izvođača: s jedne strane su oni vrhunski sa Laurom Pergolizi i Grejs Džouns, a sa druge su muzički nepismeni izvođači, čija imena ne želim da pominjem. Program festivala organizatori su nespretno skrpili na osnovu nerealnih pokazatelja plitke popularnosti - broju pregleda muzičkih spotova pojedinih izvođača na Jutjubu i ne sadrži vrednosne karakteristike, već je neselektivno okrenut masovnoj publici i ostvarenju komercijalnog efekta. Žanrovski i kvalitetom neusaglašen, nedosledan i nedostojan nekadašnjeg "Egzita", ovogodišnji program je loš, prazan, dosadan, na momente amaterski i ne opravdava epitet naboljeg evropskog muzičkog festivala.

Pored miliona evra koje je država do sada neopravdano uložila u ovaj festival, ovogodišnji "Egzit" je definitivni kraj nekadašnjeg. Festival prolazi kroz tranziciju, srozavši se iz jedinstvenog regionalnog kulturnog fenomena u plitku zabavu needukovanih masa, sa isključivim ciljem ostvarenja profita organizatora. U ovakav, surovo komercijalizovan a muzički opskuran "Egzit", država ne treba da ulaže sredstva iz budžeta namenjenog razvoju kulture.

Na fotografiji: Scena sa "Egzita" 2018, lična arhiva


Spomenici i hipoteke, Večernje novosti, 13. jul 2018.



Dnevnik zabluda

Spomenici i hipoteke

Piše Slobodan Maldini

Njujorški Muzej Moderne umetnosti 15. jula otvara izložbu pod nazivom "Prema utopiji od betona: arhitektura u Jugoslaviji, 1948-1980". Na prvom velikom predstavljanju arhitekture socijalističke Jugoslavije, na više od  400 crteža, modela, fotografija i filmskih traka skupljenih iz raznih izvora, muzej na jedinstven način otkriva neverovatnu istoriju arhitekture našeg regiona. Posebna pažnja posvećena je hipoteci prošlosti - spomenicima podignutim u sećanje na Narodnooslobodilačku brbu i žrtve Drugog svetskog rata. Prvu izložbu koja na jednom mestu okuplja predstavnike arhitekture Jugoslavije od njenog raspada, priredili su glavni kustos Martino Stierli i gostujući kustos Vladimir Kulić. Ona pokazuje povećano interesovanje Zapada za socijalističku arhitekturu naše nekadašnje domovine. Međutim, kako se odnosimo prema svojoj spomeničkoj ostavštini?

Nasuprot hipotekama spomenika prošlosti sa njujorške izložbe, nedavno je na Zlatiboru održana protestna šetnja građana od centra naselja do Spomen - obeležja poginulim borcima u Drugom svetskom ratu na Šumatnom brdu, zbog hipoteke iz sadašnjosti. Prema tvrdnji lokalnog povereništva stranke SNS, opštinska vlast Čajetine je parcelu na kojoj se nalazi spomenik "sramno stavila pod hipoteku zbog dobijanja kredita za izgradnju panoramske žičare, a budući da spomenik nema status kulturnog dobra, postoji bojazan da će lokalna vlast moći da ga sruši i tu podigne hotel". Ovu tvrdnju demantovala je Opština Čajetina, odgovorivši da je hipoteka ustanovljena na "deo navedene parcele koji ima komercijalnu vrednost, a ne na spomenik".

Obeležje koje sadrži hipoteku budućnosti uskoro će biti postavljeno u Beogradu. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Pavle dobiće svoj spomenik. Sa obrazloženjem da je "patrijarh bio skroman i često se vozio tramvajima", za spomenik je odabrana nereprezentativna lokacija tramvajske okretnice, kod Tašmajdanskog parka za pse. Pokušavši da izrazi skromnost kao patrijarhovu vrlinu, autor vajar Zoran Maleš oblikovao je skulpturu koji izaziva podeljena mišljenja, od oduševljenja do stava da je patrijarh predstavljen kao "običan odrpanac ". Patrijarh Pavle je zaslužio spomenik u Beogradu, u to nema sumnje. Ali, da li je prikladno ovekovečiti ga u obličju ubogog prosjaka na tramvajskoj stanici? Današnja crkva daleko je od one koju je duhovni vođa poznavao. U njoj odavno skromnost ne predstavlja vrlinu. Nekadašnju produhovljenu čvrstinu patrijarha u umerenosti danas neki predstavnici crkve smatraju slabošću. Materijalno siromaštvo je prezreno, a samilost zaboravljena. Još odzvanjaju davne patrijarhove reči koje je izgovorio videvši skupe, luksuzne automobile ispred Patrijaršije u kojima paradiraju crkveni velikodostojnici: "O, bog ga video, čime bi li se tek naše vladike vozile da se nisu zavetovale na skromnost!"

Na slici: Spomenik patrijarhu Pavlu, lična arhiva

Friday 6 July 2018

O fudbalu i kulturi, Večernje novosti, 6. jul 2018.



Dnevnik zabluda

O fudbalu i kulturi

Piše Slobodan Maldini

Posle osam godina odsustva sa Mundijala, naša nogometna reprezentacija doživela je brutalan fijasko, a nacija šok otrežnjenja. Iako su opštepoznate izuzetno niske sposobnosti našeg tima, malo ko je očekivao da će nas nacionalni izabranici toliko osramotiti. Žalosno je da ne možemo da očekujemo od naših nogometaša - "džetsetera" ni da potrče, a kamoli da srcem i žarom "ginu" na terenu za ideale zemlje koju su napustili radi miliona dobijenih u inostranstvu. Videli smo da u pozadini svetskog spektakla nogometa leži veliki novac, a da mi kao sirotinjska zemlja, tu nemamo šta da tražimo. Utakmica protiv Kosova, pardon Švajcarske, pokazala je političku pozadinu nogometa, a mi smo poniženi i na tom terenu. Ali, kakve veze imaju spektakl, novac, politika i kultura?

Posle petnaestogodišnje pauze, otvoren je Narodni muzej u Beogradu. Ambiciozno i skupo zamišljena, svečanost otvaranja bila je prvorazredni politički skup, trećerazredni spektakl, a najmanje kulturni događaj. Pred zvanicama političarima i tek ponekim politički podobnim umetnikom u pozadini, premijerka Ana Brnabić je poručila da "nacije koje ulažu u kulturu, ulažu u svoju budućnost." Ali, kako Srbija ulaže u kulturu? Nasuprot razočaravajućim fudbalerima koji, stasavši u Srbiji, karijere vezuju za milione evra u inostranim klubovima, naši umetnici posle školovanja beže iz zemlje na slepo zbog bede, jer u njoj ne vide mogućnost gole egzistencije. Lajtmotiv ceremonije otvaranja muzeja, slika Đure Jakšića "Devojka u plavom" i danas podseća na tragediju velikog slikara koji je sa bečke i minhenske Akademije došao u Srbiju da bi u njoj "krečio sobe i šarao zidove sreskih činovnika i trgovaca", potucajući se od nemila do nedraga. I kao što treba da zaćuti pred životnom tragedijom ovog umetnika koji je, neshvaćen, skončao u Srbiji kao pas, tako Srbija treba da se stidi što je Narodni muzej čamio čak 15 godina.

Na tragediji Narodnog muzeja neki su se ovajdili, bilo basnoslovno naplativši beskorisne i nemušte projekte rekonstrukcije ili učestvujući u rasturanju narodnog blaga. Kao i uvek, najteže je prošao narod, čije generacije nisu videle nacionalni muzej. Ali, nedopustivo je da se ista praksa rasipanja novca nastavlja i danas. Neshvatljivo je da, pored stotina domaćih umetnika, za preskupu ceremoniju otvaranja nacionalnog muzeja bude angažovan Ukrajinac, fotomodel i tetovirana "vrela zvezda", baletan Sergej Polunjin. Njegov spot, finansiran zadnjim novcem sirotinje Srbije, privukao je manju pažnju nego svetlosni efekti na fasadi renoviranog muzeja, zbog kojih su posečena stara stabla na Trgu republike. Vašarska atmosfera banalnih "šarenih slika" na zgradi podsetila je na sličan domet neukusa tzv. kineske fontane na Slaviji, gde mlazove vode u bojama prati primitivna muzika koja priliči kafićima, a ne gradskom trgu.

Na fotografiji: Sa otvaranja Narodnog muzeja (lična arhiva)